11.02.2018. / 23:42h Komentari - Odgovor Vijesti.ba

Don Majićeva povijesna istina i pravda zahtijeva ponovno rušenje Careve džamije u Stocu

Don Majićeva povijesna istina i pravda zahtijeva ponovno rušenje Careve džamije u Stocu
Na tekst "Hercegbosanska realnost don Željka Majića: Rušenje džamije legalno ali obnova je ilegalna“, objavljen na portalu Vijesti.ba, odgovorio je don Željko Majić, koji pokušava osporiti, ne tezu potpisnika ovih redova nego vlastitu tezu po kojoj je rušenje Careve džamije u Stocu bilo legalno a njena obnova ilegalna.

Don Željko Majić u pokušaju da se ogradi od vlastitih stavova sve dublje srlja u ponor nelogičnosti. On vlastite stavove proglašava našom klevetom, samo zato što raskrinkavanje tih stavova ih potvrđuje. Takoreć, Majić se samooptužuje za klevetu. Dotični ovaj put ide korak dalje pa rušenju džamije nastoji pridodati epitet povijesne pravde. Pa tako Majić piše: 

A.V. je ovo iskoristio da me zlobno prikaže kao osobu kojoj je „rušenje džamije od strane HVO-a legalno a obnova ilegalna“. Prigovara mi da ne navodim tko je džamiju srušio, a ne prihvaća povijesnu istinu (ako ne vjeruje hrvatskim povjesničarima neka konzultira bošnjačke, npr. Hivziju Hasandedića) da je ta džamija sagrađena na temeljima kršćanske crkve. I upravo je za to, u vremenu kada je bilo aktualno pitanje obnove džamije, Biskupski ordinarijat u Mostaru pisao „da se na tom prostoru, zbog povijesne činjenice, nakon žalosna rušenja crkve pa onda žalosna rušenja džamije, ne treba graditi nikakav vjerski objekt“ tumačeći to ovako: “Ni prema islamskom ni prema kršćanskom učenju nije džamiji mjesto ni na kršćanskoj crkvi, ni na kršćanskom groblju. Niti je kršćanskoj crkvi mjesto na islamskoj džamiji ni na islamskom haremu. Ako se to radi nasilno, onda je to zločin!” A da je na mjestu predratne i današnje džamije bila crkva, osim povijesnih izvora, govore i temelji trobrodne kršćanske crkve koji su bili vidljivi prije poslijeratne obnove džamije, kao i pronađeni kalež na tom lokalitetu. No A.V. u „istinitost tog navoda ne ulazi".

Ne prikazuje A.V. don Majića kao zlokobnu osobu, nego ukazuje na don Majićeve zlokobne stavove o rušenju i obnovi džamije. Njemu se ne prigovara što ne navodi ko je srušio džamiju. A.V. ima toliko razumijevanja prema don Majiću kada ne insistira od don Majića da sam kaže ko je srušio džamiju, vjerujući da bi to priznanje moglo naštetiti, ukoliko don Majić još uvijek nije spreman da svoje vjernike suoči sa tom istinom, ali isto i ne prećutkuje povijesnu činjenicu o rušenju Careve džamije i još jednom podcrtava da su džamiju srušili pripadnici HVO-a ( dakle ne Hrvati kao narod, nego pripadnici HVO-a). To je povijesna istina, utvrđena izvan svake sumnje.

Majić tvrdi da A.V. ne prihvaća povijesnu istinu, glede kršćanskih temelja džamije sugerišući mu da ako ne vjeruje hrvatskim povjesničarima neka povjeruje bošnjačkom povjesničaru Hivziji Hasandediću koji isto tvrdi. Kao prvo, u povijesni nauk se ne vjeruje. Nauka je egzaktna kategorija bazirana na činjenicama. Činjenicama se svjedoči a ne vjeruje. Vjera je apstraktna kategorija, lišena činjenica. Stoga A.V ne treba vjerovati kada konzultira nauku. Drugo, ne postoje, naučno gledano, hrvatski i bošnjački povjesničari. Postoji povjesničar Hrvat i povjesničar Bošnjak. Relevatnost iznesene povijesne činjenice nije u bilo kakvoj vezi sa nacionalnošću povjesničara nego sa povijesnom istinom. Barem bi toliko don Majić morao znati.

Don Majić oštro protestvuje kada se rasvjetli njegova teza da je rušenje džamije bilo legalno ali je obnova ilegalna, pa se uz to poziva na mišljenje Biskupskog ordinarijata o "žalosnom rušenju crkve" i "žalosnom rušenju džamije". On zajedno sa ordinarijatom pledira na bezbolno rješenje. Na tome tlu trebala bi izrasti trava, ni džamija a navodno ni crkva. Don Majić pokušava usporediti izgradnju džamije iz 1519.godine od strane Osmanlija sa propratim zahvatom Udruženog zločinačkog poduhvata iz avgusta 1993.godine, koji je bio samo jedan u nizu sličnih rušilačkih nedjela. Za Majića je gradnja džamije iz 1519.godine jednak zločin kao i zločin HVO-a iz 1993.godine. Ali i nije ! Potonje za Majića uopće nije zločin jer upravo je HVO 1993.godine rušenjem džamije stvorio preduslove za ispunjenje onog što danas don Majić smatra ne samo zakonitim, jer bi džamiju sukladno don Majićevom pozivanju na zakonitost trebalo ponovo srušiti, nego i pravednim i sa religijske i povijesne tačke gledišta. 

Majiću je obnova džamije nasilan čin a rušenje džamije, (obzirom na to da se on zalaže, barem privremeno, za suspenziju tog tla kao sakralnog) čin pravednosti. Po mišljenju ordinarijata i don Majića, HVO je rušenjem džamije izbrisao povijesnu nepravdu. Ništa za to što je džamija proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nju bi trebalo srušiti da se „povijest i pravda“ namire. Šta je onda žalosno u rušenju džamije od strane HVO-a za don Majića? Ništa! Žalosno je jedino don Majićevo legitimiziranje HVO-ovog urbicida, pod krinkom "pravednosti“. Koliko se zapravo treba vješto praviti zbunjen da bi sasvim normalno pledirao na jednu ovakvu ludost, to je pitanje na kojeg don Majić treba odgovoriti kada pita; Tko je ovdje "lud, zbunjen normalan". Prema tome Majićev apel u svojoj suštini je licemjeran, što svakako ne ide na čast svešteničkoj odori koju nosi.

Efendija Šabanović je pogriješio kada je don Majiću spočitao da je kazao kako je Bosna i Hercegovina nemoguća država. Možda to don Majić nigdje nije kazao ali u to duboko vjeruje. Takvo Majićevo uvjerenje proizilazi upravo iz njegovih zaključaka. On u polemiku uvodi jednu novu sintagnu koju se još nisu dosjetili ni u tzv. HNS-u, nevladinoj organizaciji koja prijetni rušenjem ustavnog poretka Bosne i Hercegovine ukoliko se ne ispune njihovi zahjevi, odnosno sintagmu "konstitutivne autonomije" koja je, kako Majić kaže, legitimna politička težnja jednog naroda.

Ta "konstitutivna autonomija" nije ništa drugo do politički poraženi i osuđeni projekat zločinačke paradržave Herceg Bosne, politički projekat HDZ-a o progonu Bošnjaka i preseljavanju Hrvata, što je pravosnažno utvrđena historijska i pravna činjenica. Upravo taj projekat negira i konstiutivnost naroda na koju se Majić poziva, jer i danas kroz svoje političke nastavljače pojmu konstitutivnosti prilazi selektivno, odnosno izvodi ga iz dominacije jednog naroda nad ostala dva tamo gdje je jedan od naroda većina. Kako na konstitutivnost gledaju u HDZ-u, tako na nju gleda i don Majić. Takva Bosna i Hercegovina sa takvom konstitutivnošću kakvom je vidi don Majić zaista jeste nemoguća država, jer nije Bosna i Hercegovina nego prostor tri etnička kokošinjca, sa izvjesnom tendencijom rastakanja i disolucije. Ne može nijedan narod, ni hrvatski, ni bošnjački, ni srpski imati ekskluzivno pravo na bilo koji dio teritorije Bosne i Hercegovine odnosno na Majićevu "konstitutivnu autonomiju", jer je to suprotno i ZAVNOBIH-u koji je upravo utemeljio načelo konstutitivnosti ali i evropskim pravnim normama i standardima, što je naročito vidjljivo iz presuda Evropskog suda za ljudska prava.

Don Majić Izetbegovićevu tvrdju da Hrvati u Bosni i Hercegovni koji u procentu od 60 posto žive izmiješani sa Bošnjacima ne mogu politički, bez rata, napraviti tzv. treći entitet" shvaća i još više želi shvatiti kao prijetnju ratom, te insinuira da "Izetbegović bez imalo zadrške govori o mogućnosti rata".

Da bi Izetbegović govorio o mogućnosti rata, prvo treba postojati mogućnost i realan pokušaj formiranja " trećeg entiteta, rušenjem postojećeg ustavnog poretka. Pošto takve mogućnosti nema, ne govori Izetbegović o mogućnosti rata, nego upravo o njegovoj nemogućnosti. To don Majić i njegovi politički istomišljenici smatraju da bi do "trećeg entiteta" mogli ratom, a ne mogu ni ratom. Nisu mogli ni 1993. uz pomoć Tuđamanovih tenkova, ne mogu ni danas, osim ako se ne uzdaju u to da će jedna zemlja Evropske unije, u ovom konkretnom slučaju Hrvatska, ponovo napasti Bosnu i Hercegovinu, sa istim ciljem kao i prije 25.godina. Obzirom na glasove koji dolaze iz Hrvatske, poglavito od njene predsjednice, to ne bi trebalo začuditi, ali su za to šanse danas u nekoliko ipak manje. Hrvatska je postala dijelom NATO-a ali i Evropske unije, a mora poštovati i Dejtonski sporazum, kojim se obvezala na to da više neće napadati Bosnu i Hercegovinu, odnosno ugrožavati njen teritorijalni suverenitet, da neće kršiti sporazum i ulaziti u novi međunarodni konflikt. Prema tome neozbiljno je Izetbegoviću pripisivati vlastitu frustraciju zbog neuspjeha realiziranja projekta "Herceg Bosne".

Ipak u jednom se sa don Majićem itekako može složiti, i to kada kaže da je Bosna i Hercegovina jedino je moguća u jednakopravnosti svih koji je svojom državom drže. A Hrvati u BiH ovu državu svojom državom drže i, zahvaljujući njima i njihovu referendumskom glasu iz 1992. godine, ona je danas država. Bez jednakopravnosti ova država ne može stajati na nogama.

Upravo su Hrvati 1992.godine na referendumu izglasali građansku Bosnu i Hercegovinu, koju je lider HDZ-a ovih dana proglasio "islamskom državom". Čović je štaviše, tu povijesnu odluku hrvatskog naroda, proglasio zalaganjem za kalifat. Na referendumu 1992.godine pobijedila je građanska država Bosna i Hercegovina. Toj je pobijedi hrvatski narod dao nemjerljiv doprinos, a hrvatska politika je od pobjede hrvatskog naroda, upuštajući se u projekat Udruženog zločinačkog poduhvata, napravila poraz. Poraz zbog činjenice da se nije borila za jednakopravnost svih građana nego za aparthejd. Akodanas nekome nije jasno da ta politka još uvijek nije odmakla od zalaganja za aparhejd ka zalaganju za jednakopravnost svih građana, neka baci pogled na odnos te politike prema presudama Evropskog suda koje polaze od jednakopravnosti svih građana, odnosno od referendumske pobjede građanske Bosne i Hercegovine.

Don Majiću je upravu kada se ljuti na predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana koji je potpisivanjem, prvo Vašingtonskim a potom i Dejtonskog sporazumom, potpisao vjekovnu smrt Herceg Bosne jer je uvidjeo da agresija na Bosnu i Hercegovinu zbog otpora njenih građana neće dati željene rezultate. 

Gdje je to, don Majića bi trebalo pitati, Stolac bio iznijet? Da nije možda kroz planove Franje Tuđmana u Hrvatsku, pa ga je "Herceg Bosna" morala unositi u Federaciju? Koja je to država i koji korpus, a jeste 5.korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, spriječavala da padom Bihaća, Republika Srpska Krajina se u Hrvatskoj ne učvrsti kao što se u Bosni i Hercegovini učvrstila Republika Srpska, dok je ista ta susjedna Hrvatska, rušila Mostar, Stolac i Gornji Vakuf i druge bosankohercgovačke gradove? Od koje je to države "Herceg Bosna" naslijedila sve te zakone, osim možda rasističkih, ako ne od SR BiH, prije nego što ih je "unijela" u FBiH, ili to možda zakodavstvo na prostorima bivše Herceg Bosne datira tek pojavom Mate Bobana. Puno je toga što se don Majića može pitati a što je tzv. Herceg Bosna" otela od Bosne i Hercegovine da bi kasnije navodno "unosila"u FBiH.

Don Majić se pored ostalog pita, je li zlo i grijeh na nepravde upozoravati i pojedine, pa i sudske odluke, kritizirati – osporavati? Protivi li se zakonu i pravu upozoriti na nepravednost haaškoga tribunala i domaćih sudova koji pojedinim Hrvatima izriču drakonske presude a da im se ne dokaže niti jedan osobni zločin, a s druge strane zločine nad Hrvatima ni domaća ni međunarodna sudišta uopće ne zanimaju?

Nije ni zlo ni grijeh, i osporavanje sudskih odluka nema veze sa zlom i grijehom nego sa poštivanjem međunarodnih institucija kao što je Sud Ujedinjenih nacija, kojemu je uostalom i Hrvatska osnivač. Don Majić može osporavati odluke Suda Ujedinjenih nacija, kao što takvi kao on još uvijek ne priznaju presude iz Nirnberga, te još uvijek žive u duhu Pavelićeve NDH-a, ali njegovo osporavanje nije mjerodavno, kao što nije tačno ni to da su Hrvatima izricane "drakonske kazne", a da im nije dokazan nijedan zločin. Razmjere i visine kazni nisu određene nepravednim odnosnom "međunarodnog sudišta" kako to želi kazati Don Majić - kao da međunarodni sudovi vole Bošnjake a mrze Hrvate - nego razmjerama zločina kojih su počinili pripadnici hrvatskog naroda. 

Umjesto da kao svešteno lice don Majić radi na demistifikaciji miloševićevskog narativa po kojem je "celi svet protiv njegovog naroda“, don Majić podilazi takvim stereotipnim interpretacijama haških presuda. Međutim, šta drugo očekivati od don Majića za kojeg je rušenje Careve džamije u Stocu od strane HVO-a svojevrsna povijesna pravda, uz to još utemeljena i u vjerozakonu.

A.V.

(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak