19.02.2018. / 12:05h Komentari - Polemike o genocidu nad Armenima

Latić o izjavi pape Franje: Priča sa turske strane

Latić o izjavi pape Franje: Priča sa turske strane
U povodu nedavnih izjava pape Franje u kojima je, tokom mise armenskim žrtvama stradalim 1915.g., te događaje nazvao „prvim genocidom u prošlom stoljeću“, prenosimo komentar Džemaludina Latića.

Piše: Džemaludin Latić ...
 
Nakon Papine izjave uslijedila je rezolucija Evropskog parlamenta  u kojoj se stradanja Armena tokom Prvog svjetskog rata također nazivaju „genocidom“. Rezolucija je neobavezujuća, pa je isti parlament pozvao sve zemlje članice Evropske unije da donesu takvu rezoluciju. Podsjetimo se da je, za mandata Sarkozijeve Vlade, Donji dom francuskog Parlamenta odobrio nacrt zakona o negiranju „genocida“ nad Armenima, a prije nekoliko godina je Komisija za vanjske poslove Predstavničkog doma SAD , tijesnom većinom glasova (23:22), usvojila rezoluciju kojom se Turska osuđuje da je tokom Prvog svjetskog rata počinila „prvi genocid na jednom narodu u toku 20. st.“ 
 
Službena Turska oštro je reagirala na sve ove izjave i rezolucije koje su pridonijele zatezanju tursko-američkih, tursko-francuskih i tursko-vatikanskih odnosa. Predsjednik Republike Turske, Tajjip Erdogan, pozvao je papu Franju da preispita svoju nesmotrenu izjavu ponovivši svoj stav da to pitanje najprije mora razmotriti specijalna komisija eksperata historijskih nauka. Erdogan je dodao da o stradanjima Armena i Turaka tokom Prvog svjetskog rata nije donesena nijedna sudska odluka, pa je apsurdno da politički i vjerski lideri o njemu daju svoje kvalifikacije. Papine izjave, kaže nadalje Erdogan, „daju prvenstvo rasizmu i antislamizmu koji rastu u Evropi“ i predstavljaju „kolektivnu optužbu protiv muslimana i Turaka“.
 
 Dok je bio premijer, Erdogan je bio prvi političar moderne Turske koji je, u ime državnog vrha ove zemlje, izrazio taziju (saučešće) potomcima armenskih žrtava iz 1915.g. Danas u Turskoj živi oko 100.000 Armena, među njima i brojne izbjeglice koje je ova zemlja primila kada su bježale iz Armenije tokom kriza u ovoj zemlji.
 
Mnogo iscrpniji u svojim izjavama bio je aktualni turski premijer, dr. Ahmet Davudoglu, koji je rekao da Papina izjava i Rezolucija Evropskog parlamenta zanemaruju strahote kroz koje su tokom Prvog svjetskog rata prošli muslimani sa Balkana i Turci. „Da nije bilo vanjskih faktora, vjerovatno ne bi ni došlo do bolnih događaja 1915.g.“ Pri tome je Davutoglu mislio na ulogu Rusije, Velike Britanije i Francuske pod čijim su se utjecajima Armeni pobunili protiv Osmanskog carstva u pokušaju da uspostave vlastitu državu na tlu Turske, pri čemu su poubijali na desetine hiljada osmanskih vojnika i civila. 
 
Diplomatsko-naučna diskusija o ovom pitanju bila je utihnula nakon Lozanskog mirovnog sporazuma 1923. g., obnovljena je pedesetih godina prošlog stoljeća (nakon što je Turska ušla u NATO savez), a sada doživljava svoju kulminaciju. Velike sile su je pokretale uvijek kada je bilo potrebno izvršiti pritisak na Tursku radi određenih političkih ciljeva. Sredinom prošlog stoljeća tu je diskusiju, za svoje interese, potezao nekadašnji SSSR – kada se Turska više okretala SAD i Zapadu, a ovih godina, nakon što je aktualna turska Vlada Tajjipa Redžepa Erdogana, ekonomski i vojno osnaživši i stabiliziravši svoju zemlju i sve više se okrećući muslimanskim susjedima, počela odbijati ultimatume koji su dolazili sa zapadne strane, ta se diskusija prebacila na Zapad, posebno u SAD.
 
Spomenuta rezolucija upućena je američkom Kongresu, a njezin konačni ishod riješit će predsjednik Obama. Turski predsjednik, hadži Abdullah Gul, osudio je ovu odluku američkog Predstavničkog doma nazvavši je „nerazumnom“ i „neprikladnom za američko-turske odnose“ i isključivši tursku odgovornost za njezine „moguće negativne posljedice.“
 
Ova rezolucija je, prema mišljenju ovog autora, plod armensko – jevrejske kampanje koja se posljednjih godina razbuktala na Zapadu, ali i sadašnjeg geostrateškog i političkog trenutka u odnosima između Zapada i muslimanskog Istoka. Neka nevidljiva đavolja ruka te odnose intenzivno kvari i vodi ka njihovom opasnom usijanju. Nakon što je odbila dozvolu SAD za upotrebu svojih destinacija u njihovoj invaziji na Irak, te nakon što je premijer Erdogan u Davosu osudio izraelske zločine u Gazzi prije godinu dana, izgleda da se sada Turska protivi sve izvjesnijem i skorom američko-izraelskom napadu na nuklearna postrojenja u Islamskoj Republici Iranu. Osim toga, turski šef diplomacije, dr. Ahmed Davudoglu, snažno se približio Ruskoj Federaciji  uz čiju pomoć je bio harmonizirao odnose između Turske i Armenije i relaksirao zategnute odnose između balkanskih država, gdje Turska vidi svoj specijalni vanjskopolitički interes. A na jednoj konferenciji o Osmanskom carstvu, koja je prije tri godine upriličena u Briselu, armensko-jevrejska antiturska kampanja je bila toliko jaka da je dovela u pitanje njezino održavanje i zamalo nije izazvala diplomatski skandal budući da je belgijska Vlada bila pristala na armensku ucjenu – sve zbog toga što je glavni govornik na toj konferenciji bio francuski akademik, osmanist Vainstein, koji godinama, na temelju historijskih činjenica, uporno dokazuje da Turska nije počinila genocid na Armenima.  
 
Na sve optužbe za navodni genocid na Armenima turski historičari i diplomati odgovaraju da se na Zapadu uopće ne koriste autentični izvori iz turskih arhiva iz kojih se jasno može sagledati šta se zaista događalo u Turskoj od 1915. do 1920. godine. Turska Vlada je, odmah po izglasavanju spomenute rezolucije, pozvala da se osnuje internacionalna nezavisna komisija historičara koja bi dala naučni odgovor na to užareno pitanje. 
 
Armeni, koji danas žive u istočnoj Anadoliji, nisu njezino domicilno stanovništvo, nego su ovdje doseljeni iz Trakije prije nove ere. Kada su potpali pod osmansku vlast, u vrijeme sultan-Selima Javuza i sultan-Sulejmana Veličanstvenog, nije postojala nikakva armenska država na tome području. Armeni su bili i ostali kršćani, stoljećima vjerski podijeljeni u gregorijance, katolike i protestante. Tek pod osmanskom vlašću ovaj narod ili vjerska zajednica dobio je, u okviru Šeri'ata, status milleta – kao i sve druge zajednice, slobodan da živi na svojim imanjima i u svojoj vjeri, da se služi svojim jezikom i pismom. 
 
Godine 1461. sultan Mehmed Fatih utemeljio je i grčku i armensku patrijaršiju u Istanbulu. Armeni su toliko bili zadovoljni svojim statusom u Osmanskom carstvu da je većina njih prihvatila tursku kulturu. Postali su poznati kao izvanredni zlatari, finansijeri i graditelji, zauzimali su više i niže pozicije u državnoj upravi, a kao znak svoje vjernosti sultanu, na svojim kalpacima su nosili poseban sultanski monogram i nazvani „Narodom povjerenja.“ 
U vrijeme kada su muslimani i Jevreji zbog svoje vjere bili ekstradirani sa Iberijskog poluotoka i kada su se u Evropi vodili strašni ratovi zbog vjerskih razlika, Osmansko carstvo je bilo u stanju da svojim podanicima omogući život u miru i međusobnom poštivanju, kao najvažnijim odlikama turske islamske državne tradicije kakvu nije dosegla nijedna druga državna tvorevina. Osmansko carstvo je vodilo politiku socijalizacije, a ne asimilacije svojih manjina, što je bio razlog da se Martin Luther, njemački teolog koji je inicirao najveće evropske reforme, na slijedeći način obrati svome narodu:“Nijemci, dopustite da Turci osvoje našu zemlju: oni će donijeti jednakost i pravdu!“ A italijanski filozof i pisac Tommaso Campanella, koji je renesansnu misao razvio do krajnjih granica, u svome poznatom djelu „Civitas Solis – Država sunca“ zapisao je:““Ja čeznem za „Državom sunca“. U toj državi neće biti noći, niti će njezini podanici znati šta je to tmina. Da li je moguće naći takvu državu na Planeti? Da, postoje Turci koji ne diraju u slobodu mišljenja, i to me uvjerava da će – koliko sutra – nastati takva država na zemlji. Pošto postoje odvažni i pravedni Turci, pošto postoji narod koji ne zatvara misao niti u lance okiva ljubav za istinom, zašto „Država sunca“ ne bi postala koliko sutra, država u kojoj će dominirati samo istina, pravda i sloboda?“  
 
Armensko pitanje u Osmanskom carstvu nije postojalo prije početka 19. st. (tačnije, prije rusko-turskog rata 1787.-1792.). Pod utjecajem evropskih misionara, najprije je došlo do kulturnog preporoda u novim, katoličkim i protestantskim armenskim zajednicama te do prodora ideja francuskog prosvjetiteljstva i među armenske nacionaliste. Kao što je poznato, pokret Mladoturaka, školovanih u Parisu, Minhenu i Lozani, bio je fanatično predan idejama francuskog prosvjetiteljstva; upravo tom pokretu prišli su mnogi armenski nacionalisti tražeći jednakost (tur. musavat) za sve podanike Osmanskog carstva i rušeći Šeri'at. I jednima i drugima je bilo u interesu da sruše sultana Abdulhamida II., a sa njim i Osmansko carstvo, što će se ostvariti tek nakon završetka Prvog svjetskog rata (1924.g.).  Poslije Berlinskog kongresa (1878.g.), na kome su Srbija i Bugarska dobile svoju nezavisnost, armenski nacionalisti, posebno oni koji su živjeli pod vlašću ruskog cara, počeli su da ističu iste političke zahtjeve i za Armene: armensku državu u istočnoj Anadoliji. „Tako su Armeni, kao i Osmani, postali oruđe u međusobnim borbama evropskih sila za prevlast“( J. von Hammer). Međutim, većina armenskog stanovništva ostala je lojalna sultanu. 
 
Zbog toga su se armenska revolucionarna društva (najpoznatija su bila dva: Hunčak i Dašnaks, osnovana u Švicarskoj i Francuskoj) odlučila na terorističke akcije kako bi njima ne samo rušili Osmansko carstvo, nego i pridobili naklonost evropskih kršćanskih sila i primorali lojalno armensko stanovništvo na bijeg, a muslimanske Turke na odmazdu.“Treba napomenuti da je novi val armenskog terorizma pao baš u vrijeme kad su se muslimanske izbjeglice iz Rusije, Bugarske i Bosne slijevale u Carstvo i sa sobom donosile strašne priče o tome kako su njihovi najbliži bili ubijeni, a imanja im oteta; stoga nije trebalo mnogo da se muslimani raspale, a na čelo su im stale baš te izbjeglice“ (Hammer).
 
Tako je armensko pitanje postalo dio tzv. „Istočnog pitanja“, koje u političkoj historiji označava napore zapadnih sila da sruše Osmansko carstvo. Velike imperijalističke evropske sile (Francuska, Engleska, Rusija i Njemačka) tokom čitavog 19. st. podržavale su nemuslimanske nacionalističke i separatističke pokrete unutar Osmanskog carstva, i to u skladu sa svojim interesima. Da bi to ostvarile, Rusija je podržavala pravoslavce i armenske gregorijance, Francuska katolike, Austrija balkanske katolike, a Engleska i Njemačka protestante, posebno Armence; u antiosmanskoj zavjeri, politika evropskih sila huškala je nemuslimanske zajednice Osmanskog carstva da ga obaraju uvjeravajući ih u istovjetnost interesa. Rusija je vjerovala da će rasparčavanjem anadolijske teritorije, gdje žive Armenci sve tri vjerske denominacije, ostvariti svoj cilj izlaska na Sredozemno more – gdje bi zaprijetila britanskim ineresima na Bliskom istoku; V. Britaniji je armenska država trebala da bi suzbila utjecaj Rusa; itd.. Uglavnom, pred početak Prvog svjetskog rata sve spomenute evropske sile bile su udružene u nastojanju da Tursku zbrišu sa lica zemlje! Glavni separatistički pokret unutar Turske, koji im je pomagao u tom nastojanju, bio je – armenski.
 
Udruženi armenski nacionalisti, uz pomoć ruskih oficira, ponadali su se da će, na temeljima Turske rasparčane između velikih evropskih sila, formirati armensku republiku, Veliku Armeniju, u istočnoj Anadoliji. Prema dokumentaciji koju je 1995. g. objavio Državni arhiv Republike Turske pod auspicijom Ministarstva za inozemne poslove (Armenians in Ottoman Documents 1915 – 1920, Publication No: 25  i A Chronology of the Armenian Problem with a Bibliography 1878 – 1923, Publication No: 57), armenski separatisti su, uz pomoć ruskih oficira, pobili oko 30.000 Turaka u prvoj godini Prvog svjetskog rata, uključujući u tu cifru i brojne zatvorenike, nakon čega je Medžlis-i Vukela (neka vrsta ratne vlade) donio odluku o deportaciji onih Armenaca koji su kolaborirali sa Rusima i koji su učestvovali u masakru nenaoružanih muslimanskih Turaka. Armenci koji se nisu priključili ruskoj agresiji i koji nisu počinili zločine ostali su nedirnuti. Iz dokumentacije se također vidi da je tokom deportacije bilo osvete turskih seljaka i izbjeglica, ali i da su takvi slučajevi sankcionirani od istog tijela. Žene i djeca su bili sklonuti na sigurna mjesta, a imovina deportiranih pobunjenika je ostala nedirnuta. A koji Armenci su se priključili Rusima? 
 
Gregorijanci, oni koji imaju religiju jako sličnu ruskom pravoslavlju. Katolički i protestantski Armenci nisu učestvovali u ovoj kolaboraciji. Da je turski narod i njegova tadašnja vlada imao namjeru da počini genocid, onda bi pobio ili deportirao i Armence katolike i protestante, kažu turski historičari i akademik Vainstain. Ubistva Armenaca i njihova deportacija – kaže se dalje u izvorima kojima smo se služili – posljedica su teškoga građanskog rata, a odluka o delokaciji jedne vjerske grupe Armenaca donesena je  radi odbrane, sigurnosti i ujedinjenja zemlje te radi zaštite nedužnih građana i njihove imovine. Nakon završetka rata, svim preživjelim Armencima je dozvoljeno da se vrate u zemlju, gdje ih je čekala nedirnuta njihova pokretna i nepokretna imovina. Za vrijeme okupacijeTurske od strane evropskih sila, Britanci su uhapsili 150 turskih najvažnijih političara i naučnika i odveli ih na Maltu, tako da niko od njih nije mogao izdavati zapovijesti na temelju kojih bi turska oslobodilačka armija počinila genocid na „Narodu povjerenja.“   
  
Dok nastaje ovaj tekst, varničenje na relaciji Zapad-Turska se nastavlja. Postavlja se pitanje šta će papa Franjo učiniti kada uskoro dođe u Bosnu: da li će stradanje muslimanskih Bošnjaka označiti kao genocid koga su počinile hrišćanske vojne snage ili neće? Poznato je da je Vatikan, tokom stolovanja pape Ivana Pavla II., bio pred odlukom da velikosrpski napad na Republiku Bosnu i Hercegovinu nazove agresijom (bar se za to zalagao generalni sekretar Svete Stolice), ali da to Vatikan još nikada nije učinio. Posebno je pitanje kakve implikacije nosi Papina izjava kojom su de facto muslimani označeni kao prvi počinitelji genocida u prošlom stoljeću – u kome su kršćanski / hrišćanski narodi poveli dva svjetska rata i počinili najveće zločine u ljudskoj povijesti. Da ne spominjemo Endelus i prvi genocid počinjen nad muslimanima Evrope krajem 15.st. U svakom slučaju, ta izjava dolijeva vatru na ulje aktualnim odnosima između Zapada i muslimanskog Istoka. Dosad to nisu bili zategnuti odnosi između islama i kršćanstva, a sada bi i to moglo da se desi. „Svijet je ovaj ispao iz zgloba!“ rekao bi Šekspirov Hamlet.

 

(Vijesti.ba)
 

Podijeli ovaj članak

Komentari - Ukupno 91

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još