15.03.2018. / 00:42h Komentari - Vuk Bačanović za Vijesti.ba

Bošnjaci i Srbi, dokle smo, nakon svega, prispjeli?

Bošnjaci i Srbi, dokle smo, nakon svega, prispjeli?
Živimo u vremenima najstrašnijih huškanja. Neko pametan bi ovoj konstataciji pravilno oponirao objasnivši da nema vremena koja nisu i vremena najstrašnijih međuljudskih huškanja u borbi za vlast i prevlast. Možda je osjećaj koji čini da razmišljamo na način da stvari nikada gore nisu stajale zapravo odbrambeni mehanizam da bi smo gajili lažna sjećanja koja daju vjeru u bolje sutra. Ipak, teško je sjetiti se vremena u kojima se stiče utisak da ništa osim huškanja nije preostalo.

Utoliko da ono guši svaki, pa i najmizerniji uspješni potez koji Srbi i Bošnjaci u BiH i regionu uspješno, kao vječni neprijatelji u miru, realiziju jedni protiv drugih. Ni to što neko, za neki sitni ćar, uspije nahuškati dio međunarodne javnosti protiv onog drugog, nema tolikog značaja. Na kraju se stiče utisak da nikada i nismo imali druge stvarnosti osim Srbske časti, Askera, militantnih povratnika iz Sirije, Noćnih vukova, raznih desetina i stotina hiljada ljudi koji se obučavaju za rat koji samo što nije i drugih bića iz spin mitova i legendi od čijeg uzgajanja najbolje žive oni koji ih i uzgajaju - profesionalni katastrofičari. 

Užasni utisak da mi, Bošnjaci i Srbi, dva brata i dvije sestre od iste majke i oca zaista više nemamo ništa jedni s drugima osim užasnih i uvrjedljivih kulturoloških prispodoba jednih o drugima. Takmičenja ko će koga više povrijediti, uvrijediti i gurnuti mu prst u oko i to ne da ga iskopa nego da ovaj ozlijeđeni i dalje vidi koliko mu je oko krvavo. Jer uvijek se mora znati ko će od dva plemena istoga naroda više podsjećati na ove ili one ratnike iz prošlosti koji većinu te prošlosti nisu ratovali jer su od toga sami imali ikakve koristi, već zbog krupnih geopolitičkih pomjeranja u kojima smo uvijek bili tuđi pioni, a ne igrači.

A sebe i dalje ubjeđujemo da je graničar na braniku ispolitizovane religije - koja to najčešće i nije nego njeno najstrašnije uniženje i privid - jedini domet do kojeg možemo doći. Istovremeno, bilo kakvo razmišljanje o prevazilaženju tog statusa zamišljamo ili kao poniženje i potčinjenje onoga drugoga, ili u vidu nemogućeg povratka idealizovanog i, ispravno kritički gotovo nikada promišljenog, razdoblja socijalizma.

I šta sad? Francuski filozof Andre Gliksman koji je, u životu, često ispadao budala, ali barem nikada takvu mogućnost nije isključivao, napisao je davne 1985., da je za kretena svojestveno da nikada ne ostaje bez riječi, da je uvijek spreman da izgradi mišljenje na nečemu što ne poznaje, da suvereno govori o nečemu što mu je promaklo, da pretvarajući svoje lične opsesije u opšta načela na osnovu kojih sve objašnjava, u jednoj viziji svijeta pronalazi privilegovani instrument pomoću kojeg pristupa opštoj pameti.

I zaista, kao da je, vrlo često i sam bespametan, Glisksman napisao kratku filozofiju nakaradne istorije srpsko-bošnjačkih odnosa. I jedni i drugi mnogo pričamo. Manje-više gluposti i besmislice i stravične kretenizme. I jedni i drugi smo djetinjasto sujetni, narcisoidni i zločesti do granice da smo zbog ponavljanja svog glupog opšteg mjesta spremni izgubiti sve što možemo imati uz samo malo pragmatizma i popuštanja.  Zbog opsesije iluzijama i lagarijama o istorijatu minulih klanja i (samo)uništavanja koje ljubomorno čuvamo i izgradnje načela na njima, sebi ništa nismo u stanju objasniti. Ni u kakvom svijetu, ni na kakvom podneblju živimo. 

A pravimo se da znamo sve. Jer kakva je to vizija svijeta u kojoj sujetna dječurlija u civilizacijskom obdaništu ne bi znala sve o svijetu i svojoj ulozi u njemu. To ne bi bio lako objašnjiv svijet. Ne bi bio svijet uživanja u pakostima i besplodnim svađama oko toga ko je u istoriji bio jadniji i tobož. pravedniji i nadljudskiji. A sve da je to i zaista tako, a nije, šta bilo ko ima od pretvaranja takvog košmara u osnovni kulturološki obrazac?  Neko će reći da smo mi Srbi i Bošnjaci naprosto takvi i da se tu ništa ne može učiniti i da bismo se prije pomirili kada bi nas neko neprestano nagovarao da budemo neprijatelji, nego na način da nam je odredio da moramo živjeti jedni sa drugima na način da jedni druge ne možemo adekvatno poniziti. Može biti, jer razmjere ludosti nikada ne valja potcijeniti. Ali i najluđi čovjek barem jednom mora pomisliti ko ima koristi od njegove ludosti.

Međutim, ovaj tekst nema za cilj da bude propovijed ili jadikovka. Politike se ne vode na osnovu simpatija i nesimpatija, iako je sa simpatijama lakše živjeti nego bez njih. Treba se zapitati da li u multipolarnom svijetu koji više uveliko ne nastaje, nego to već odavno jeste, naše različitosti više vrijedi okrenuti u zajedničku korist, ili zadržati stanje u kojem ćemo jedni druge daviti na obostrano slabljenje i propast? I kada to kažem ne mislim samo na Bosnu i Hercegovinu. Većina Srba i Bošnjaka živi u Srbiji i Bosni i Hercegovini i samo u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Zar umjesto politike utvrđivanja fizičkih i mentalnih granica i barijera ne bi bilo pametnije krenuti putem njihovog labavljenja, carinske i trgovinske unije koja bi nam omogućila da lakše dišemo i daleko bolje svoje interse zastupamo kako naspram SAD, tako i naspram EU i Rusije i Turske. 

Zamislimo samo kolika bi se energija koja se trenutno koristi u međusobne svađe, optuživanja, opanjkavaja i uništavanja mogla iskoristiti u pravcu ekonomske, političke i kulturološke relaksacije. Zamislimo šta bi jedan okvirni srpsko-bošnjački sporazum značio za funkcionisanje PS BiH i na koji bi način povjerenje, radi zajedničke koristi, ubrzalo sve što nas usporava i vremenom smanjivalo toksično zlo koje zapravo dolazi iz samomržnje. Čovjek, pogledajmo istini u oči, uvijek kod drugoga najviše mrzi ono što mu najviše smeta kod njega samoga. 

I šta bi značila ova vladavina razumne većine u BiH? Neku zavjeru protiv Hrvata? Nikako. Jer nam bilo kakvo održavanje toksičnosti nije u interesu. Upravo bi common sense savez dva brojnija naroda u regionu smanjio pritisak koji je proizlazio iz bošnjačkog straha od okruženosti, što bi Hrvatima omogućilo da uživaju sva prava na osnovu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, a svakako bi otvorilo vrata i za nove vrste unutarbosanskohercegovačkih i regionalnih sporazumijevanja. 

Pretpostavljam da će glavna kritika na ovaj tekst biti da ni tekstovi, baš kao ni simpatije ne diktiraju politike. To je tačno. I sam autor ovih redaka je u životu prošao više preumljivanja, koja su uključivale sve moguće scenarije, od potpuno moguće, pa do poptuno nemoguće Bosne i Herceovine. Svi scenariji su i dalje mogući, mada mislim da onaj koji podrazumijeva povezivanje koja prevazilaze i samu Bosnu i Hercegovinu, odnosno dva najbrojnija slavenofona naroda u regionu, a čija se prošlost nikako ne da svesti samo na međusobna tlačenja i klanja, itekako scenario za koji se vrijedi zalagati. 

Jedna lijepa priča iz naše nedavne ratne prošlosti kaže da kada su Crnogorci poslije bitke na Krusima 1796. vladiki Petru I Petroviću donijeli glavu Mahmut-paše Bušatlije, da ju vladika uzeo u ruke, zaplako se kao malo dijete i između ostaloga rekao: “Kada bi oni koji su u ovom dunjaluku znali čija je ovo glava, mnogi bi zaridao i u crno se obukao.” I tada je također rekao: ,,Ovu glavu, pod mojim prokletstvom, da čuvate, i da se niko ne usudi da je skrnavi.’ Vladika je znao da se radi o glavi potomka Ivana Crnojevića, osnivača Cetinjskog manastira i ona je i dalje u njemu sahranjena. Čini se da su, naizgled, varvarskija vremena sa sobom nosila daleko više ljubavi i poštovanja, čak i među neprijateljima, nego što je to danas većini zamislivo. Iako su nam mogućnosti za sve suprotno od neprijateljstva beskrajno veće.

Na početku je, barem, bitno iskreno pružiti ruku. I o tome počne pričati. 

Piše: Vuk Bačanović

(Vijesti.ba)

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

 
Podijeli ovaj članak