15.03.2018. / 23:05h Komentari - Razumijemo se ...

Ajdin Tinjak: Jezik naš svagdašnji

Ajdin Tinjak: Jezik naš svagdašnji
Prohladnog novembra 1995. u američkoj zračnoj bazi Wright-Petterson u Daytonu užurbano su tekli pregovori za okončanje rata u Bosni. I u Hercegovini podrazumijevalo se, ali se u međunarodnim krugovima običavalo (i običava) reći „Bosnian War“. Izraz na engleskom jeziku sudionici pregovora razumjeli su odlično ali nisu isto prevodili.

Srbi su termin prevodili kao „građanski rat u Bosni“, Bošnjaci kao „oružana agresija na Bosnu“, Hrvati kao „rat za Hercegovinu i dio srednje Bosne“, dok su međunarodni zvaničnici najčešće recipirali „sranje u Bosni“. Sala za sastanke tehnički je bila uređena, između ostalog i opremom za prevođenje. Bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj strani na uređaju sa slušalicama bilo je ponuđeno da izaberu „hrvatski“, „srpski“ i „bosanski“ jezik, no kako je poslije svjedočio Richard Holbrook u svojim memoarima u kabini je sjedio samo jedan prevodilac!

Šlagvort za tekst o jeziku kojim govorimo dao mi je intervju Milorada Dodika emitiran prije dvije večeri na TV 1.  Na pitanje novinara “bosanski jezik – ima li načina da se to pitanje riješi?”, Dodik između ostalog odgovara, parafraziram: “Ne možete vi da pribavite predznak bosanskoga a da u njemu nisu svi… Ne možete to da radite… Ne možete da manipulišete pričom. Sva priča o jeziku je to… Ako je Bosna i Hercegovina sastavljena od dva entiteta i tri naroda, onda u svemu što se zove bosnaski mora da bude dva entiteta i tri naroda. A ne samo jedan,  ne samo jedan… I sva suština je u tome”.

Danas, kada se svako malo u javnosti intenzivira priča o jeziku u Bosni i Hercegovni, priča iz Daytona ide u prilog mišljenju da se žitelji Bosne i Hercegovine jezički savršeno razumiju, ali da je problem više tehničke prirode. Ili kako predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže “da se manipuliše pričom” (s čim se de facto moguće složiti).

Avdo Sidran je nedavno u Pressingu na N1 iznio tezu da je "procenat uzajamne nerazumljivosti u jeziku koji govore bosanski Srbi, bosanski Hrvati i Bošnjaci 0,1 posto”. Srbi i Hrvati će prećutno prihvatiti Sidranovu tezu o jeziku, ali će glasno negodovati za prefiks “bosanski” ispred “Srbi” i “Hrvati”. I ponovo, kada na akademskom nivou otvorimo dijalog o jeziku, ulazimo u začarani krug nacionalnog identiteta. U tom kontekstu, svrhe nema ni potezati za lingvističkim tvrdnjama da se „sedamdeset posto sličnosti u jezicima smatra istim jezikom“. Profesor Besim Spahić također gostujući na N1 prije nekoliko mjeseci iznosi niz činjenica o nonsensnosti jezičkih peripetija u BiH i karikira s pitanjem „zašto u parlamentu nema prevodilac koji bi prevodio kada se političari konstitutivnih naroda prepiru?“ i odgovara u svom stilu „nema, jer čim isplaze jezik vide da je to isti jezik kojim govore“. Odgovarajući za Facebook stranicu “Zašto?” prije nekoliko dana, književnik i novinar Amer Tikveša o problematici vezanoj za bosanski jezik između ostalog kaže da je pitanje jezika “ispolitizirano još od prije rata”, posebno “u ratu i poslijeratnom periodu gdje je jezik identitarno sredstvo borbe i gdje se u poraz drugog mirnim sredstvima uključuje i ratovanje putem jezik”. Mogli bismo navesti još sličnih primjera ekspertskog pristupa aktuelnoj jezičkoj situaciji kroz autorske radove stručnjaka iz oblasti lingvistike (prof. Snježana Kordić, prof. Hanka Vajzović…) ili zasigurno dobiti slične odgovore u knjizi prof. Ranka Bugarskog “Govorite li zajednički: Kako je nastala i kako je primljena Deklaracija o zajedničkom jeziku" koja se od prošle sedmice nalazi u knjižarama širom regiona.

No kada je riječ o hiperkompleksnoj Bosni i Hercegovini je li “sva suština u tome?” kako tvrdi Milorad Dodik. Da li je ekspertski pristup u bilo kojoj oblasti, pa i u lingvističkoj važniji od dnevne politike, političko-marketinške retorike, stranačke propagande…? Teško!

Kada samo se nakon popisa stanovništva 2013. prebrojali i utvrdili da smo po principu ratne čizme raspoređeni, preostalo je još da napravimo jasnu sliku kojim jezikom (i gdje) govorimo (jer su i poljoprivreda i stanogradnja i stepen obrazovanja i radna sposobnost... manje bitni i što se retrogradnih centara moći tiče nisu nam ni trebali ti podaci). Rezultati su pokazali da u BiH bosanskim jezikom govori oko 52 posto stanovnika, srpskim oko 31 posto, a hrvatskim jezikom govori oko 15 posto.

Dublju analizu navedenih postotaka iznio je lingvista mr. Jasmin Hodžić u intervjuu objavljenom na Avazovom portalu odmah nakon prezentiranja rezultata popisa u junu 2016.: U BiH svi Bošnjaci govore bosanski. U BiH svi Hrvati ne govore hrvatski. U BiH svi Srbi ne govore srpski. Skoro 100.000 stanovnika koji nisu Bošnjaci govori bosanskim jezikom. Ukupno 706 bosanskih Srba ne govori srpski, a čak 29.308 bosanskih Hrvata ne govori hrvatski. Oko 67.000 stanovnika koji nisu ni Bošnjaci ni Hrvati ni Srbi izjasnilo se da govore bosanskim jezikom. Tačnije, 97.107 stanovnika BiH koji nisu Bošnjaci izjasnili su se da govore bosanskim jezikom.

Pojednostavljeno s dozom sarkazma – Svi Bošnjaci u BiH govore bosanski jezik  ali nemaju ekskluzivno pravo na isti.  Skoro trideset hiljada Hrvata ne govori hrvatski jezik ali to im ne predstavlja problem da imaju domovnice. RS će osporavati popis stanovništva sve dok ne nađe onih 706 Srba koji ne govore srpski jezik i ubijedi ih/nas u suprotno.

Na kraju, preostaje nam (onima koji razumiju prirodu pitanja jezika u BiH i koji javno govore o njemu) diskurs voditi u smjeru besmislenog busanja u prsa o principima čuvanja maternjeg jezika od „Beljine“ do „Hlivna“ i nikako ne dozvoliti guranje u drugi plan podatake iz popisa koji između ostalog govore da BiH ima najveću stopu nepismenih u okruženju - 2,82% (Srbija ima 1,96%, Crna Gora 1,50, a Hrvatska 0,80%.  Kada je riječ o stopi obrazovanih sa višom ili visokom stručnom spremom - najniža stopa ovih ljudi živi u BiH - 12,7%, u Hrvatskoj 16,38%, u Srbiji 16,23%, a u Crnoj Gori 17%).

Upućeniji znaju da je među prvim odlukama koje je usvojio Parlament Federacije u mandatu 2010.-2014. bilo i  obavezno  stavljanje natpisa o štetnosti cigareta na ambalažu – trojezično! Pa u duhu zakonodavca i štetnosti duhanskog dima - Pušenje dnevne politike na račun jezika izaziva rak uma. Pušenje dnevne politike na račun jezika izaziva rak uma. Пушење дневне политике на рачун језика изазива рак ума.


Piše: Ajdin Tinjak

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak

Komentari - Ukupno 34

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još