29.03.2018. / 11:26h Komentari - Vuk Bačanović za Vijesti.ba

Srbi i Bošnjaci, narod vječno promaklog sporazuma

Srbi i Bošnjaci, narod vječno promaklog sporazuma
Ako bi se odnosi Srba i Bošnjaka kroz recentniju istoriju mogli opisati u jednoj rečenici, onda bi to bio: “Narod(i) kojima je promakao sporazum”. Od ugušenog zajedničkog “Uloškog ustanka” protiv Austro-Ugarske iz 1882., koji je zahvatio velike dijelove Hercegovine i Istočne Bosne, pa do više, bilo od Austrije bilo od Turske, miniranih sporazuma o saradnji i sjedinjenju vjera i narodnosti iz 1894., 1896. 1898., 1900. i 1901., preko zamršenih politikanstava u Kraljevini Jugoslaviji, kataklizme Drugog svjetskog rata i ujedinjenja u NOB-u, propasti Istorijskog sporazuma 1991., strahota perioda 1992.-1995. i, konačno, neprestanog antagonizma u dejtonskom protektoratu, jasno je da, nekako, politika i jednih i drugih misteriozno gubi iz vida elementarnu logiku.

A to je da bi etnički i mentalitetski slični narodi trebali usko sarađivati. Ili se čak potpuno sjedinjavati.

Ali, nažalost, stvari nikada ne stoje tako elementarno jednostavno. Kompleksnost srpsko-bošnjačkih odnosa ne treba objašnjavati ni samo razlikama u vjeri, različitim devetnaestovijekovnim intelektualnim i društvenim strijemljenjima, ili ekonomskim zavrzlamama od agrarnih reformi do staljino-nacionalističke razdiobe fantomske društvene imovine u ratovanjima 90-tih. Niti zabačenošću balkanskih ekonomija, koje se nikada nisu uzdigle iznad razine kapitalističke periferije. Nekog svojevrsnog evropskog slum-a, u koji, s vremena na vrijeme, upadaju “policijske” racije velikih sila da bi uspostavile “stabilnosti” po svome ukusu.

A svakoj policiji su potrebni saradnici. Loše bi bilo zbog tzv. dobronamjerne neiskrenosti ne priznati da su Bošnjaci kao manji i, u evropskoj istoriji, pogubljeniji igrač ove igre, češće padali pod uticaje različitih policajaca, nego Srbi. Koji su, s obzirom da je različito pravoslavno građanstvo, dobilo prednost u razvoju srednje klase u Osmanskoj imperiji, među prvima na evropskom tlu startovali sa moderno-nacionalnim konceptom društva. I, opet, silom prilika, ne toliko odmakli od tog starta. Što, zbog već navednog miniranja od strane velikih sila, što zbog vlasitite političke nemoći i intelektualne podkapacitiranosti. Ovo je, opet, stvorilo vrzino kolo međusobnih razočarenja, koja su potom jačala arhetipske animozitete i predrasude, do njihovih lakih eskalacija u velikim ratovima i raspadanjima velikih sistema poput prve i druge Jugoslavije.

Omrznuti i šikaniranju sarajevskih mas-medija izvrgnuti, Ugo Vlaisavljević je odavno izrekao neugodnu istinu da su “novi politički režimi, nove države, nastajali  na ovim prostorima u ratovima koji su se često, gotovo u pravilnom ritmu, jedan za drugim smjenjivali”, pa su “ne samo društveno-politička uređenja nego i pogledi na svijet i ideologije, istorije, književni kanoni, gramatike”, čekali “na svoje ratove da bi nastali ili da bi postali opšteprihvaćeni.”

A u tim ratovima su Bošnjaci i Srbi, sa djelomičnim ekscesom NOB-a, nažalost, u ogromnoj većini, stajali na različitim stranama. Te su kolektivne traume i podgrijavanja vještačkih sjećanja na traume, političku retoriku političara i jednog i drugog naroda u BiH svele na “self-fulfilling prophecy” o ratu koji, neminovno dolazi. Jer nažalost, mi ne obilježavamo i ne pamtimo i ne podsjećamose na dane kada su stari Alajbegovići, Jeftanovići, Gavrile i Bičakčići pokušali novim generacijama ostaviti nešto više od miletske mržnje, već godišnjice odvođenja u zatvore, logore, pokolja, otvaranja jama i otkopavanja masovnih grobnica. A čemu je uvijek prethodio neki sporazum koji, eto, samo što nam nije doneo sasvim razuman mir. Čega se poneki razumni pojedinci narednih generacija sa sjetom sjećaju po kafanama, kad ih ponese zajednički slovenski i balkanski dert i kad, poslije hektolitara alkohola, slijede suzne katarze. Pa slijede nazdravljanja i najave da ćemo se kad-tad sporazumjeti.

Ali avaj, kad bi takvi dirljivi trenuci bili ono iz čega proizlaze vladajuće politike, onda potreba za pisanjem ovog teksta ne bi postojala. A mi bismo, pod bilo kojim imenom, bili zemlja u kojoj bi arapski turisti iz svojih resorta, a nakon što su otklanjali akšam namaz, veselo prisupali povorci u čast praznika svetog arhiđakona Stefana, koji bi u toj boljoj verziji sadašnjosti bio isto što i za Irce sveti Patrik. Jer bi objedinjavao, a ne razdvajao. Međutim, u našoj stvarnosti ne postoji ništa slično, već skup SDA, koji usvaja huškačke parole fanatičnih strančica o “većini i manjini”, dok srpska strana svoj odgovor uglavnom svodi na ponavljanje stava o nemogućoj državi, bez pomisli da se ona, u srpsku korist, može učiniti mogućom sa više šarma, a manje vulgarne jednokonfesionalne autarkije. Eonima smo daleko i od 1902., kada su pod ondašnjom okupacijom umalo usvojeni pa propali “autonomija konfesionalnog zakonodavstva”, “narodno biranje uprave”, pa i “ravnopravnost sa rimokatolicima”.

I da li to znači da smo osuđeni na postojeće stanje? Dok je ideologija jedne strane bazirana na licemjernom tekstu Mustafe Busuladžića “O našoj toleranciji”, koji podrazumjeva da su prihvatljivi samo oni kojima će se diktirati svaka riječ i misao, dok je na drugoj moguće otvoriti studentski dom “Radovan Karadžić”, teško da će biti moguć i promil približavanja sporazumu, a koji već sutradan, po staroj tradiciji, ne bi bio izigran. Ne svjedoči li, uostalom, politikanstvo oko novog Izbornog zakona?

Da bi potpisnike bilo čega konstruktivnog, barem s bošnjačke strane, čekala opoziciona politička vješala. Budući da će, za šaku glasova, svaki oblik kompromisa biti dočekan kao “izdaja” države. Čak je Milorad Dodik u jednom od svojih promućurnih momenata rekao da ga takva bošnjačka politika podsjeća na srpsku bahatu beskompromisnost iz vremena Slobodana Miloševića. Jer nekad su i najdržavničkije retorike neprijatelj politički mogućeg. Prema tome, prvi korak ka nečemu što sutra neće propasti, ili biti volšebno opozvano kao Istorijski sporazum iz 1991. jeste odluka da i jedna i druga strana stavlja na stol sve realne opcije, bez kečeva u rukavu.

Prvo kroz dugoročni dijalog intelektualnih elita, a onda i svih uticajnih političkih struja, kako bi se amortizirala politikanstva i polako pripremio teren za politički najlogičniju opciju u BiH. Dakako, ključno pitanje bi moralo biti, kako izbjeći prihvatanje slasnih koski koje će, svakako, biti bacane sa strane. Jer u ovom slučaju bilo kakav partikularni interes i došaptavanje sa strane možda jeste oportun trenutno i primamljiv za zadovoljenje najprimalnijih šovinizama, ali je to dugoročno primanje Judinih škuda za obostranu propast. Je li hvatanje za vratove do zajedničkog uništenja zaista ono što nam treba, kada prihvatanjem najosnovnijih principa saradnje možemo imati sve?

Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak