05.04.2018. / 18:46h Komentari - Vuk Bačanović za Vijesti.ba

Andrić, Njegoš i Mustafa Busuladžić u svijetu Rusmira Mahmutćehajića

Andrić, Njegoš i Mustafa Busuladžić u svijetu Rusmira Mahmutćehajića
Konačno mi je na red za čitanje došla knjiga “Andrićevstvo - protiv etike sjećanja” Rusmira Mahmutćehajića koju je još 2015. izdao beogradski Clio. I moram priznati da sam očekivao mnogo kompleksnije ideološko zamješateljstvo, od onoga što ta knjiga zapravo jeste. Jedna prilično površna, a zatim proširena propovijed, odnosno hutba. To jeste, kao da je turski protivnik teorije evolucije i čudnovati mistik-šarlatan, Harun Jahja odlučio da se pozabavi južnoslovenskom književnošću, prije svega Andrićem i Njegošem. I da se pri tome služio parametrima promišljanja o istoriji čije je okvire, svojevremeno, u ono jedva par članaka koje je ostavio iza sebe, uspostavio Mustafa Busuladžić i intelektualni krug oko njega.

Za Mahmutćehajića je osnova Andrićevstva, odnosno političke i filozofske poruke Andrićevog djela, afirmacija navodnog nacionalističkog rasističkog stereotipa “O Turcima i našima”, prema kojem su bosanski muslimani kao strano tijelo i otpadnici od “našosti”, svedeni na relikt osmanskog varvarizma, koji je osuđen na različite oblike iskorijenjivanja.

Mahmutćehajićevo Andrićevstvo, utemeljeno na istriozofiji Petra II Petrovića Njegoša, međutim, nije samo to. Ono je temeljni zločin protiv istorijskog bosanstva, kao savršenog sklada i prožimanja abrahamskih religija, a koje je prethodilo 19-vijekovnom srpskom nacionalizmu njegoševskog i andrićevskog tipa u kojem su objedinjeni “vladar, sveštenik i pjesnik” i u čijem je “viđenju Turaka kao vanjskih neprijatelja bili svi razlozi za njegovu političku vlast”. Turkomržnji i bošnjakomržnji Andrića i njegovog, po Mahmutćehajiću, duhovnog učitelja Njegoša - a za koju su, u dobroj mjeri “krivi” i sveti Sava i Ivan Franjo Jukić -  suprostavlja se savršena teološka i politička misao koju je svijetu objavio “vijesnik Hval”, kako Mahmutćehajić “krsti” poslanika Muhameda.

Dakako, nauka “vijesnika Hvala”, nije, u Mahmutćehajićevoj intrepretaciji istorije ništa drugo do nastavak duhovnosti bosanskih krstjana, pripadnika jeretičke Crkve bosanske, na koju se, potom, kalemi duhovnost i ukupnost svjetonazora bosanskih muslimana. Zbog toga ni ime Hval za Muhameda nije odabrano samo zbog jedne od moguće interpretacija prijevoda njegovog imena na savremeni srpski jezik. Već, upravo, da bi se povezao sa krstjaninom Hvalom, redovnikom bosanske crkve s početka 15. vijeka, koji je za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića napisao jedan od malobrojnih sačuvanih bosanskih srednjovjekovnih i krstjanskih rukopisa.

Mahmutćehajić kritikuje Andrića jer je u svojoj doktorskoj disertaciji kritikovao mistično manihejstvo, “dualizam i teozofiju” koje je Crkvi bosanskoj pripisao Franjo Rački. I tu dolazimo do osnove zbrke koja nam se priređuje. U nauci odavno kritikovana i, uglavnom odbačena, stajališta Račkoga o Crkvi bosanskoj, a koje je Andrić kao nestručnjak za srednji vijek u svojoj ranoj fazi istorijskog i političkog promišljanja nekritički preuzimao, postaje temeljem odbrane od Andrića nečega što nije postojalo. Jer ni Račkom niti jednom drugom istoričaru koji je bosanskim krstjanima pripisivao manihejstvo, nije bilo ni na kraj pameti da njihova navodna dualistička heroortodoksna shvatanja na bilo koji način poistovjeti sa islamskom, izrazito monoteističkom teologijom. Pogotovo ne na način da je neka sinergija ovo dvoje predstavljala kontinuitet bosanke duhovnosti i nekakvoga bosanskog društva.

Štoviše, Mahutćehajićevo političko etimologisanje imenom krstjanina Hvala koji, nekako, treba postati jedno te isto kao i poslanik Muhamed, preskače jednu ključnu činjenicu. A to je da zbornik ovoga bosanskog srednjovjekovnog kaluđera u sebi ne sadrži nikakvu islamu blisku nauku, već rasprave Jevsevija Cezarejskog, Doroteja Tirskog, Epifanija Kiparskog, Euthalija đakona i Pseudo-Eustatija, dakle autore čija hrišćanska, štoviše vizantijska ortodoksija ne može biti dovedena u pitanje i koja iz navedenih djela i proizlazi.

Dakle, Hval kojeg Mahmutćehajić želi poistovjetiti sa Muhamedom da bi njime objavio rat Ivi Andriću i Petru II Petroviću Njegošu nije nikakakav simbol borbe sa nacionalističkim i rasističkim konceptima 19. i 20. stoljeća, već namjerno domišljanje u svrhu falsifikovanja istorije Bosne kakva ona zaista jeste bila. Zanimljivo je da se upravo Mahmutćehajić koji bazu svoje propovijedi gradi na antinaučnim fantazmagorijama, svoje neprijatelje kritikuje kao one koji “uobličavaju svoje mitologije kao svoja shvatanja historije, predaje i vjere drugih” i koji “usvojivši te mitologije kao zbiljna znanja o drugim, oni za njih optužuju te svoje druge”.

A kakva su Mahmutćehajićeva “zbiljna znanja” o drugima? Daleko od toga da se svaka ikada napisana i izrečena misao Ive Andrića može tek tako lako odijeliti od animoziteta prema određenim aspektima bosanskog muslimanskog društva. Ali ljudi su oduvijek bili animozitetna bića i različitih oblika animoziteta nije lišena ni jedna njihova ideologija i religija, pa tako ni religija “vjesnika Hvala”, koja svoje neistomišljenike također označava kao nevjernike, odnosno nevjerne pse i/ili majmune. Što nije ništa čudno, niti isključivo islamskim društvima svojstveno. Pa ni onaj čuveni odlomak Matije Mažuranića koji zapisuje zanimljiv tretman “drugih” u osmanskom Sarajevu 1839-1840:

“Izvan Sarajevskoga polja, gdě Krstjani sami sebi kuće dělaju, Turci dobro paze, da nebi tko načinio sebi malo bolju kuću, i ako tko načini, odmah ga těraju na sud i pitaju: »Pak zar i ti, Krstu, i ti hoćeš imati kuću, i ti si nekakav aga? hajde u aps (pod zatvor), dokle neplatiš toliko i toliko stotinah grošah. A kuća da mu se uzme, pak ju podajte kojemu Turčinu. A za tebe je košara, Krstu lipovi; ti sebi napravi košaru“)!”

Andrićevi neosporni mladalački animoziteti, prema tome, nisu bili animoziteti naspram nekakve predvječne bosanske “svete zbilje”, kako joj voli tepati Mahmutćehajić, već animoziteti unutar jednog vrlo animozetskog društva. To jest, "turci i naši" nisu nikakav rasistički koncept, već logičan slijed u društvu u kojem postoje "turci i vlasi". Koje ga nisu činile specifično neljudskim, kako ga je to, istina, znao književno prikazivati Petar II Petrović Njegoš. Mahmutćehajić ima pravo kada uviđa jaz između onoga što bi Njegoš kao pravoslavni vladika trebao propovijedati i onoga što jeste govorio i pisao. A to je jaz između jedinstvenosti i skrušenosti čovječanstva pred Hristom i paganstvom protikanih epova o Evropljanima i Azijatima, Kosovu koje se vječno ponavlja, kao i poistovjećenja Islama sa nečim isključivo azijatskim i tuđim, “krvi koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala”, o čemu je 1930. pisao i u Mostaru tribine držao, humanist i veliki erudita Hasan Rebac.

Međutim, Rusmir Mahmutćehajić nije Hasan Rebac, koji je kosovskoj mitologiji suprostavljao istorijske činjenice i pravilno kritikovao zlosretni pravoslavni šovinizam, kao i njegove dugoročne posljedice u srpskom društvu. Već neko ko nastoji stvoriti njoj suprotan, tobože humanistički i abrahamskom duhovnošću protkani mit. A koji ima sasvim drugačije korijene od tobožnjeg kalemljenja “vijesnika Hvala” na “krstjanina Hvala”.

Ono što nam Mahmutćehajić nudi kao alternativu nisu samo, kroz islamsko sito prosijane ideje starijih i mlađih antimodernističkih mislilaca kao što su Juijus Evola i Roberto Calasso, već nepatvorena istoriozofija hrvatskog intelektualca Mustafe Busuladžića, koji je vrlo slično Mahmutćehajiću promišljao “da postoje duboke psihološke razlike između čovjeka balkansko-bizantijske orientacije, i čovjeka koji se oblikovao u etičkom krugu islama bilo na Istoku bilo na Zapadu”, jer je “potonji tip čovjeka bio uviek nosilac viših kulturnih i ćudorednih vrednota, koje su stvarale atmosferu međuvjerske podnošljivosti.”

Zanimljivo je da Busuladžićevi “nositelji animalnosti”, kako označava Srbe, vrlo istovjetni Mahmutćehajićevim pojednostavljenim nosiocima “nacijske politike u njenom stalnom estetiziranju priče koju nacijska politika potčinjava sebi u pothvatu stalnog nastajanja iz zaboravljenog uništavanja u negativnoj teologiji domišljenog nacionalnog boga”. Baš kao i za Busuladžića, Mahmutćehajićeva sloboda i tolerancija se ne sastoji u prihvatanju liberalnog društva, koje prezire i često banalno poistovjećuje sa rasizmom, već prihvaćanja mita o savršenosti osmanske tolerancije, a koja podrazumijeva prihvatanje do onog trenutka kada se ona suprotnim mišljenjem ili načinom života nađe uvrijeđenom ili sputanom.

Drugim riječima, svako ko ne prihvata toleranciju na Busuladžićevskom principu “tolerantan sam, pa ti je bolje da se ponašaš kako ja hoću da ne bih postao netolerantan”, može biti vrlo lako biti proglašen rušiteljem savršenog sistema “vjesnika Hvala”, odnosno “nositeljem animalnosti”. A ako ćemo već o “animalnosti” možda bi upravo njeno pravo tumačenje dalo one odgovore o problematici bošnjačko-srpskih odnosa koju nam Mahmutćehajić, namjerno samoizgubljen u lavirintima pseudoistorijskih domišljanja ne može dati odgovor.

Naša zajednička “animalnost” ne potiče iz ovog ili onog svjetonazora ili koncepta, već od društva neslobode na koji su se oni istinski kalemili. Drugim riječima, većina našega naroda nije primila hrišćanstvo ili islam, već različite tiranske imperijalne koncepte obojene ovim ili onim vjerovanjem, a koji su uvijek bili više kulturološko-animozitetski kodovi fragmentiranih i neslobodnih mikro društava, nego vjerska ubjeđenja, odnosno shvatanja ove ili one teologije. U tom smislu, djela-propovijedi poput Mahmutćehajićevog, ma kako se predstavljala kao dobronamjerna, ne doprinose izgradnji društva slobode u kojem pravo na bilo kakav religijski animozitet jeste izjednačeno sa pravom na bilo kakvu religioznost. Mahmutćehajićeva knjiga ne brani realnu i politički moguću BiH, već, je očigledno onemogućuje svodeći je na pseudoistorijski metafizički koncept, kreirajući na banalan i istinski rasistički način njegove zločince i dušmane. U koje se ubraja i sam sveti Sava. Samo naivni mogu misliti da je to urađeno nenamjerno.

Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak