15.09.2018. / 09:53h Komentari - Piše: Nihad Hebibović

Glas za Bećirovića je izgubljena lopta, preče je glasati za Komšića

Glas za Bećirovića je izgubljena lopta, preče je glasati za Komšića
Osmi je dan predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini. Vode se brojne političke bitke. Sve su bitke samo bitke, ali samo je jedna politički rat, odnosno konceptualni sukob oko viđenja Bosne i Hercegovine kao države, sukob različitih vrijednosti; riječju Dragan Čović ili Željko Komšić. Od ishoda tog sukoba ovisit će ne samo omjer državnih i antidržavnih snaga u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, nego i budućnost Bosne i Hercegovine kao države.

Već sada je jasno da realizaciju Plana B, odnosno Čovićevog i Dodikovog strateškog plana o disoluciji države, koji ne mora doći sutra, ali može prekosutra, u ovom trenutku svojim ulaskom u Predsjedništvo može spriječiti Željko Komšić, što bi značilo prednost probosanskih snaga u Predsjedništvu u omjeru 2:1 za državu, u odnosu na omjer 2:1 protiv države.

U ovom tekstu nema toliko prostora da bi se politički nepismenima objašnjavalo zbog čega je to bitno. Njih u ovom trenutku treba prepustiti da spavaju yutelovskim snom, ali ima mjesta pozivu na jedno unutar unutarideološko preispitivanje na "ljevici", na preispitivanje među biračima lijevo-građanske orijentacije o tome koji je od dva ponuđena kandidata, Denis Bećirović ili Željko Komšić, u ovom trenutku preči, jer i jedan i drugi pretendiraju na isto ili slično, skromno, biračko tijelo koje je manje od 300 hiljada glasova, što je nedovoljno da prođu oba, ali sasvim dovoljno da oba izgube, i da na taj način, član Predsjedištva iz reda Bošnjaka u Predsjedništvu BiH ostane usamljen sa izrazito motiviranom koalicijom Dodik- Čović, koja se neće libiti da čini sve što je u njenoj moći da ovu državu i definitivno ugasi.

Prije nego što se odgovori na pomalo izlišnu dilemu o tome ko je sa stanovišta lijevo- građanskog birača preči, valja razmotriti i to kod od ta dva kandidata zaslužuje povjerenje i podršku lijevo- građanske javnosti, koja, ponavljam, posjeduje manje od 300 hiljada glasova.

Bećirović i Komšić se međusobno ne sukobljavaju. Oni kao da očekuju da građanska javnost sama od sebe donese sud, o tome kome povjerenje dati. Ali lijevo - građanska javnost može navedenim kandidatima suditi po potezima i po tome procijeniti, za koga je u ovom trenutku davanje glasa bacanje lopte u bunar (izgubljenja lopta ili izgubljen glas) a kome bi taj glas bilo smislenije dati. Kako god treba ga zaslužitit.

Postoje naime dva fronta, gledano sa vrijednosne strane, na kojima Bećirović i Komšić prikupljaju glasove, osim onog programskog koji se u bitnim crtama ne razlikuje. Riječ je o patriotskom i antinacionalističkom frontu.

Denis Bećirović u svome predizbornom spotu fokus stavlja na pojam hrabrosti, jer je ima potrebu dokazati, s obzirom na činjenicu da je imao privilegiju da kao dvadesetogodišnjak  izbjegne vojnu obavezu branjenja države, dok sa druge strane Zlatni ljiljan Željko Komšić tu vrstu hrabrosti, biračima koji kod Bećirovića i Komšića cijene patriotizam, nema potrebe dokazivati. Bećirović birače želi uvjeriti u to da posjeduje hrabrost Komšića, dok Komšić više i ne zna šta da radi sa svojom hrabrošću. Ona mu je postala kamen oko vrata. Nije prednost što je Komšić Zlatni ljiljan, nego teret. Bećirović nedostatak hrabrosti pokušava  kompezirati patriotskom patetikom, citirajući na skupovima stihove Dizdarove "Modre rijeke". Valja nama preko rijeke, poručuje Bećirović. Kuda? U neizvjesnost, a možda i u smrt države, ukoliko se u Predsjedništvu nađe usamljen sa Dodikom i Čovićem, što je srećom po njega nemoguće, jer se u međuvremenu konsolidovala SDA pa će njen kandidat u slučaju takvog scenarija, ni kriv ni dužan, nositi taj teret na sebi.

Bećirovićeva hrabrost jeste hrabrost onog koji prvi zakuha u kafanskoj tuči, pa se prvi izgubi u nepoznatom pravcu. Nimalo patriotski. Jer bezmalo nije lako otvoriti pitanje promjene granica na čemu je za razliku od Komšića, Bećirović insisitirao, na slučaju Sutorine, pa se onda ušutiti i izgubiti u nepoznatom pravcu. Možda je to hrabro, upravo na način na koji Bećirović shvata hrabrost, ali je glupo i kratkovido. On je iz parlamentarnih klupa, svojom "hrabrošću" uspio da dovede u pitanje, ono za što je Komšić bio spreman život dati, da dovede u pitanje granice Bosne i Hercegovine, čije raspakivanje jedva čekaju svi neprijatelji države. Zbog toga danas Bećirović o tome šuti, dok birače usput zasipa patriotskom patetikom.

Drugi front na kojemu se pribavlja povjerenje lijevo građanske javnosti isto je tako značajan. Antinacionalistički front.

Dok je Komšić razbijajući naraciju o dodvoravanju bošnjačkom biračkom tijelu, uvidio potrebu da unekoliko koriguje Šefika Džaferovića koji je govorio o stradanju Srba, premda je ta polemika u javnosti doživljena kao cjepidlačenje, te da ukaže, više drugima nego samom Džaferoviću, na to da su se i Srbi borili i redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok Komšić javno govori o tome da se kao Zlatni ljiljan stidi zbog zločina nad Hrvatima u Grabovici i Bugojnu, dok iz Kordićeve Busovače poručuje da nije uz one koji poput Dragana Čovića dočekuju ratne zločince (Darija Kordića), Denis Bećirović u isto vrijeme, tek uspjeva da pridobije podršku klerikalno desničarske A SDA za koju je Izetbegovićeva SDA liberalna stranka. Istina, Bećirović je uspio dobiti podršku i njemu sličnih desničarskih telala poput Sejfudina Tokića, ali to dakako nema nikakave veze sa jasno izraženim antinacionalističkim stavom. Da bi se bilo antinacionalistom, nije dovoljno u mrtvo dosadanim intervjuima govoriti kako je antinacionalizam temelj državnosti. Potrebno je valjda, ako se lijevo građanske birače želi uvjeriti u antinacionalizam, nešto poput toga i praktično demonstrirati. To od Bećirovića nismo bili u prilici da vidimo, a od Komšića, ako smo htjeli da vidimo, mogli smo vidjeti. Da je istinski ljevičar i antinacionalista Bećirović bi stao u odbranu Komšića u trenutku dok Komšić govori učešću Srba u odbrani Bosne i Hercegovine, i dok mu istovremeno Milorad Dodik sa RTRS-a poručuje da on (Komšić) nema pravo govoriti o tome šta je dobro za Srbe. Da je Bećirović istinski ljevičar i antinacionalista, on bi poput stranačkog kolege i potpredsjednika SDP-a Mire Lazovića kazao da nisu korektni HDZ-ovi napadi na Komšića u trenutku dok Komšić podsjeća na zločin nad Hrvatima u Grabovici. Međutim, Bećirović ništa od toga nije, osim deklarativno, ali ne i suštinski poput Komšića, i stoga ne zaslužuje povjerenje birača lijevo građanske orijentacije, ma koliko neki akademski relikti komunističkog režima (SDP-ovi partijski nazovi akademci) koji sebe nazivaju "intelektualcima" tvrdili da je Bećirović antinacionalista. Građani nisu toliko glupi jer takvima ne vjeruju. Za njih je Bećirović ono što partija kaže da jeste, a za građane ono što jeste. Dakle, ništa. Ideološki prazna ljuštura, jedino nabijena vanvremenski neprolaznim frazama koje smo mogli čuti, 2006., 2010., 2014., a čut ćemo ih i 2022., 2026., itd.

Znakovito je i Komšićevo zalaganje za princip građanske države, pri čemu poziva na provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava i odbacivanje konstitutivnosti, za što trpi ogromne napade od strane pristalica etničke segregacije i etničkog, ne samo izbornog modela, nego i etničkog uređenja države. Bećirović o tome nema nikakav stav, jer on, kako kaže, prepušta da se drugi svađaju. Vodit će pozitivnu kampanju, i tako tome slična pojašanjenja vezana za odsustvo stava. Bećirović je za građansku BiH. I to je to. Kako do građanske BiH? Nije to pitanje za Bećirovića. Neće čovjek da se svađa. Neka se neko drugi za to izbori, baš kao što je neko drugi, a ne Bećirović, branio.

Summa summarum Bećirović ni na patriotskom ni na antinacionalističkom frontu nije dostojan Komšića, i prema tome, on je u cijeloj priču igrač viška, a ne može pobijediti ni sa 200 hiljada glasova. Lijevo smetalo koje će biti direktno odgovorno za ulazak Čović- Dodik koalicije u Predsjedništvo BiH. U ovom tekstu, već je naglašen poziv na preispitivanje na lijevo- građanskom političkom spektru. Neka od njega ne bježe ni prevejani lijevo - građanski intelektualci. Oba kandidata zasigurno ne mogu ući u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Stoga autor ovog teksta, ne poziva na svađu, nego na racionalnu i argumentovanu diskusiju, o tome ko od ova dva kandidata, podršku lijevo- građanske javnosti zaslužuje i kome je glas, u ovom odustnom trenutku za državu, preče dati, ako oko toga dilema još uvijek može biti.


Piše: Nihad Hebibović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak