17.09.2018. / 20:00h Komentari - Vuk Bačanović

Okončati vjerski rat

Okončati vjerski rat
Otac jedan, jedna mati Prvo bi nam valja(l) znati Jer ćemo se paski klati. (Muhamed Hevaija Uskufi, Tuzla 16. vijek) Neka vas ime jedne od drugih nikada ne otuđi jer vi ste krv jedne krvi i kost jedne kosti. Neka vas vera ne razdvaja, jer Bog je samo jedan. (Vojvoda Stepa Stepanović, Sarajevo 1918.)

Kaže se da u razne istorijske tekstove značenja unose tek istoričari, te da često ne postoji dosljedna veza između teksta istorije i teksta istoričara. Drugim riječima, ko misli da uči iz prošlosti često može zapasti u zamku da uči iz vlastitih probranih sekvenci zabilježenih događaja koje mu se čine povezivima za neku tezu. Pa ipak bih rekao da ne pretjerujem kada kažem da je kompletna istorija naroda kojeg nazivamo Srbima ili Bošnjacima od početka 16., a pogotovo od kraja 17. vijeka, odnosno od Bečkog rata pa do danas istorija vjerskih ratova. Koji imaju svoje veće ili manje intenzitete i primirja, ali nikada nisu završeni. Milenko Filipović je, svojevremno, izneo tezu da se simbolom definitivnog identitetskog razdora hrišćanskog i muslimanskog stanovništva, može uzeti događaj spaljivanja moštiju svetog Save nekada u 16. vijeku.

Radilo se, prema njegovom mišljenju, o činu kojim je osmanska država željela definitivno razdvojiti “novu” vjeru, od “stare” i muslimane od hrišćana. No, budući da je Marko Dragović još 1930., cjelokupan događaj pravilno ocijenio kao kaluđersku mistifikaciju, odnosno legendarni dodatak istinskom događaju spaljivanja samoga manastira Mileševe krajem 17. vijeka, dok je tijelo svetog Save nakon toga dugo vremena čuvano od strane lokalnih muslimana (tačnije porodice Čengić u selu Potpeću kod Pljevalja) rasplamsavanje vjerskog rata će se morati nešto drugačije protumačiti.

A to su događaji koji su uslijedili nakon propasti Druge opsade Beča 1683. Destabilizacija i, umalo, potpuni kolaps Osmanskog carstva na Balkanu nije samo uzrokovao ogroman priliv muslimanskih izbjeglica iz Ugarske, Slavonije, Dalmacije, Like i Krbave, već i kataklizmu, ponajviše pravoslavnih hrišćanskih zajednica koje su ostale u sklopu carstva. Dok su isprva izbezumljeni muslimani posmatrali nešto što je počelo ličiti na apokalipsu kompletnog njihovog svijeta, te pokrenuti pokoljima i paljevinama nagrnuli preko Save i Dunava, hrišćani su, nakon što se velika porta oporavila od prvobitnih udaraca, doživjeli represalije koje se, u toj mjeri i brutalnosti nisu dogodile čak ni u vrijeme osmanskog zaposjedanja Balkana.

Nakon što je sultan dopustio kaznenoj ekspediciji krimskih Tatara da uđe u Srbiju, spaljeni su i pokolju predati Peć, Vučitrn, Prizren, Mitrovica Niš i Beograd na sličan način na koji će princ Eugen Savojski, podbunjujući lokalne hrišćane, u svojem pohodu spaliti Sarajevo, Skoplje i rušiti sve muslimansko što mu se našlo na putu. “Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka.”, zapisao je Eugen u svoj dnevnik.  “Oh, oh uvi mnje, strah i beda togeja beše: mater od čedah razdvajahu i ot oca sina. Mlade robijahu, a stare sekahu i davljahu. Togda na se človeci smrt prizivahu, a ne život od proklete Turaka i Tatara. Uvi mnje, ljute tuge”, opisao je nepoznati kaluđer seobu Srba na teritoriju Austrije i užase koje je, tom prilikom učinila tatarska horda.

Upravo su ovaj veliki rat i njegovo poraće obilježeno ogromnom krizom truljenja osmanske države,  učvrstili kulturološku omrazu između muslimana i hrišćana iste etničke pripadnosti do potpune međusobne negacije. Te je mistifikacija o spaljivanju moštiju svetog Save na neki način personifikacija ovog užasnog vremena sveopšteg stradanja. Ali i onog trenutka u kojem je mišljenje i doživljaj prošlosti domicilnih hrišćana i muslimana, posebno onih koji se nazivaju Srbima i Bošnjacima, definitivno otišao na dva kolosijeka.

U kojima je bilo nepojmljivo da se pogibija nije dešavala “njima” i “nama” separatno, nego da je to sve priča o nama. Baš kao što su njemački vjerski ratovi katolika i protestanata priča o njemačkom narodu. I upravo zbog toga su kolektivne traume i jednih i drugih u kritičnim trenucima potkopavale sve napredne moderne ideje o narodnom jedinstvu u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Jer nikada nisu bile sistemski prevladavane na pravi način. Ili ti načini nisu imali dovoljno vremena da zažive. Poraz reformista i trijumf sektarijanskih nacionalista na prvim demokratskim izborima 1990. je to najbolje dokazao. Kralj Aleksandar i Tito su poraženi zarad Prvog srpskog ustanka i Sarajlija koji idu na vojsku na Srbiju. Da bi se kolektivne traume, kao demonsko samoispunjujuće proročanstvo, ponovo pokazale “tačnima” u ratu 1992-1995. Kada se pokazalo da se Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru i Ferhadija, ili crkva svetog Đorđa u Kopačima kod Goražda i fočanska Aladža džamija, osim u rijetkim umovima obrazovanih ljudi, ne tretiraju kao nešto što je “naše”, već kao neprijateljski simbol koji se mora zbrisati, demonske radi “istorijske” osvete.

Besmisleno bi bilo u bilo kojim projekcijama istorijskog pomirenja ignorisati ove dubinske sile kolektivne “logike”. Ali ni to da istorija ne mora, nužno biti, vrač pogadžač. Niti da se iste stvari uvijek ne događaju u istim uslovima i na isti način. Istina je da nositelji 17-vijekovnih i njima sljedećih trauma gotovo ni jednu veliku krizu, osim NOB-a, a i to u vrlo specifičnim okolnostima, nisu prebrodili zajedno i da će problem podijeljenosti emocija i iskustava biti generacijski problem. Ali, kao što je Dejan Jović pokazao za Jugoslaviju u svojem kapitalnom djelu “Država koja je odumrla”, disolucije nikada nisu jednoznačne, baš kao i ujedinjenja, kao i to da ni jedan proces nije ireverzibilan.

Mentalitet naših ljudi očigledno pamti traume, ali ih, u prepoznavanju neuništivih zajedničkih damara stavlja na stranu puno lakše nego li u zemljama gdje je palo daleko manje ili nikako krvi, a društva su daleko podjeljenija, kao npr. u Sjevernoj Irskoj ili Belgiji. Drugim riječima, kad smo zajedno, sjećamo se kako smo svikli da smo odvojeni, a kad smo odvojeni onda imamo osjećaj da nam neko ili nešto nedostaje.  Da jedan dio srca traži drugi. Ili kako je svojevremeno zapisao Marko Miljanov “Ne zna bolest ko bolova nije,
Teške su rane druževske želje! ne umijem to reć ja. tek neka podnosi srce koje zna. Oh, da umijem druga ocijeniti! ah, kada bi drug umio biti, posle sreće u skup roda moga, ovo bi mi najmilije bilo.”  Prema tome, vjerski rat se mora okončati. Jer to je, ako učinimo razuman odmak od činjenica, rat protiv samih sebe. Iluzorno je misliti da nam neće ostati tone, naizgled nerješivih, problema, verbalnih sukoba, uvreda za društvene krize i lomove, ali to je kriza koju moramo prebroditi. Zajedno. Konačno. Jer ćemo, u suprotnom ostati kulturološki kreteni i tikve bez korijena u bilo čemu plemenitom.

Piše: Vuk Bačanović

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak