23.09.2018. / 22:22h Komentari - Piše: Emir Suljagić

Ne treba nam tutorstvo, ni verifikacija samozvane elite!

Ne treba nam tutorstvo, ni verifikacija samozvane elite!
Jednom poslije rata, u tramvaju me napala skupina nekih narkomana kojima se nešto nisam dopao. Ušli su u tramvaj sa dobermanom bez brnjice, ugledali me i poslije nekih pola minute provociranja, jedan od njih se ustremio na mene mašući nožem. Dok sam ga smirio, a biti se s njim pet naprosto nisam mogao, jakna na meni je bila isječena u sitne kaiše. Ne pamtim da sam ikad poslije rata bio tako prepadnut za život kao tada.

Jučer, kada je po narudžbi Naše stranke i SDP-a objavljen tekst u kojem se činjenica da sam preživio Srebrenicu koristi kao temeljni argument za moju diskvalifikaciju iz javnog života uopšte, osjetio sam se onako kako sam se osjećao tada. Tvrdnja da je moj „politički angažman usmjeren na pretvaranje PTSP-a iz medicinske u sociološku dijagnozu“ je vjerovatno najniže što je iko ikad otišao u nemalom broju pokušaja raznih političkih grupacija u ovoj zemlji da me diskvalifikuju.

Da raščistimo, nikad ništa nisam ni tražio ni dobio zato što sam preživio Srebrenicu. Sve što sam postigao i uradio bilo je zato što sam to zaradio. Nikad nisam dobio nijedan popust u životu. Štaviše, mislim da sam zbog toga bio mjeren drugim i drugačijim mjerilima. Ali, ovako bezrazložan, zapjenjen i bezobziran napad na integritet nikad nisam doživio.

Da i ovo razjasnimo, ključni trenutak mog života nije bio preživljavanje Srebrenice. Tada, naprosto, nisam ni znao šta sam preživio. Mislim da niko od nas nije. Bili smo lovina četiri godine naših života na tako primordijalnom nivou, da je sama činjenica preživljavanja predstavljala svu potrebnu zadovoljštinu. Ali, prošlo je to vrijeme i došlo je vrijeme refleksije.

Ključni trenutak u mojoj, da kažem javnoj karijeri bio je odlazak u Den Haag, gdje sam radio kao dopisnik sa MKSJ dvije i po godine. U godinama poslije rata – prvi tekst o Srebrenici napisao sam tek četiri godine poslije pada, 1999. godine – sam na intuitivnom nivou razumijevao šta se dogodilo i saopštavao loše vijesti svom okruženju: svi su pobijeni. Sjećam se i danas, i samo oni koji su to preživjeli znaju o čemu govorim, okupljanja i višečasovnog vijećanja uglavnom, dominantno žena i beskrajnog uvjeravanja u to da „su živi u rudniku u Aleksincu“.

U Den Haagu, prateći i pišući o suđenjima pred tribunalom sam imao priliku da doslovno učim o tome: skoro na forenzičkom nivou, na nivou putnih naloga za bagere koji su kopali masovne grobnice. Naučio sam i mnogo drugih stvari: o Krajini i Prijedoru, o srednjoj Bosni, o zapadnoj Hercegovini.

Napisao sam o tome mnogo: dvije ili tri knjige, mnogo članaka. Sve javno i dostupno javnom sudu. Ne bih da budem sitničav, ali „Razglednica iz groba“ nije doživjela deset izdanja zato što je knjiga o Srebrenici – jako je mnogo knjiga o tome napisano i ostalo u potpunom mraku – nego zato što je dobra knjiga. Ali, moj „problem“ je očito u tome što sam istupio iz uloge namijenjene nekome ko je napisao takvu knjigu.

Prosto, meni ne treba tutorstvo, bilo čije. Ne treba mi verifikacija samozvane elite. Ne patim, naime, od „turskog greha“. Ne treba ni ovom narodu. Mi vrlo dobro znamo šta hoćemo. Mi smo punopravni i ravnopravni građani ove zemlje i svoji na svome. Ne treba nam za to potvrda papka iz Livna ili Posušja. Mi smo ovdje i imamo pravo da živimo ovdje. Pod kojim god imenom hoćemo, u bilo kojem od svojih identiteta.

Piše: Emir Suljagić

 

(Vijesti.ba)

Podijeli ovaj članak