04.11.2018. / 02:51h Komentari - Elvedin Nezirović

Ako ne postoji osjećanje krivice, onda ne postoji ni potreba za oprostom

Ako ne postoji osjećanje krivice, onda ne postoji ni potreba za oprostom
Autor Amer Bahtijar (Tačno.net) Rat je životinja koja se hrani mladim ljudskim mesom, rekao je jednom Krleža i bio je u pravu. Nikada se za tih godinu i pol dana, koliko sam proveo kao vojnik, nisam uspio zanijeti slijepim domoljubljem, nekakvim velikim i vatrenim etnonacionalnim idejama, koje je u nedozrele vunene mozgove generacije kojoj pripadam intenzivno nastojao usaditi pseudopatriotski vojno-politički kadar, onaj isti koji je, mirne savjesti i sitog stomaka, sa svojim porodicama rat odgledao sa sigurne udaljenosti. Jedini cilj koji sam imao u ratu bio je – preživjeti

Prepun atrij Muzičkog centra Pavarotti i dugi aplauz za autora knjige „Deblokada grada“  Elvedina Nezirovića. Aplauz traje dugo i znam da takav aplauz nisam čuo jako dugo, a dobro mi je poznat. Tako Mostarci pozdravljaju samo velike majstore. Tako su, krajem osamdesetih, na otvorenoj sceni stadiona pod Bijelim brijegom pozdravljali Semira Tucu, Predraga Jurića, Seju Kajtaza… Tako Mostar pozdravlja velikane. Elvedin Nezirović je ostao na trenutak sam na sceni primišljajući kako je došlo do te pobjede na kojoj mu sugrađani plješću.

Elvedin Nezirović je rođen u Mostaru 1976. Živio je na Aveniji, pet minuta od Veležovog stadiona, jer generacije rođene tada su svaku razdaljinu mjerile prema udaljenosti od tog kultnog fudbalskog mjesta. Velež, EKV, Azra i, činilo se, život ima ozbiljnog smisla. A onda prekid. Dok šetamo kraj Veležovog stadiona, pitam ga je li mogao zamisliti da će biti rat? „Ne vjerujem da je bilo ko od mojih vršnjaka, u to vrijeme, dakle tamo negdje sredinom i krajem osamdesetih, uopće mogao i zamisliti da će se, naprimjer, SFRJ raspasti. O ratu da ne i govorim. Moja porodica, kao vjerovatno i hiljade drugih, od samog početka je naivno vjerovala da nam se ne mogu dogoditi tako užasne stvari. Tu iluziju dodatno je učvršćivao odnos cjelokupnog društva prema generaciji kojoj pripadam, obzirom da nam se često sa školskih katedri skoro tepajući govorilo kako ćemo biti generacija koja će naš samoupravni socijalizam uvesti u 21. vijek. Tada su to za nas bile apstrakcije u koje smo manje-više svi vjerovali a, koje će, sasvim paradoksalno, svoj stvarni smisao i značenje dobiti tek s raspadom Jugoslavije.“

A onda je ipak počeo rat. „Eksplozija cisterne pored istočnog zida tadašnje kasarne Sjeverni logor u Mostaru, početkom aprila 1992., bila je moj prvi, stvarni doživljaj rata. Sjećam se, sasvim jasno, tog trenutka i onog iznenadnog, i meni do tada potpuno nepoznatog straha od fizičkog nestanka, straha od smrti. Taj strah ću, tokom te, 1992., ipak, najintenzivnije osjetiti dva mjeseca poslije, tokom bezglavog bijega od srpskih paravojnih jedinica u selu Crnići, nedaleko od Stoca, gdje je živjela majčina porodica, kojoj smo – očuh, majka, polubrat i ja – došli u posjetu na Bajram, 4. aprila 1992., i ne mogavši se vratiti u Mostar zbog blokade puteva, u njemu ostali sve do kraja jula. Bježali smo u okolne šume, gazeći kroz visoku travu i drač, stalno osluškujući prostor koji smo ostavili iza sebe: kreće li se šta, prati li nas ko? Takvo iskustvo se ne zaboravlja: tijelo je napeto, svaki mišić zategnut je poput luka strijele, čula su izoštrena do krajnjih granica, a srce tuče tako snažno da vam se čini kako se svaki njegov otkucaj može čuti u radijusu od deset metara. Strah od smrti – to je osjećanje koje je obilježilo moje odrastanje.“

Ratna 1992. godina bila je paklena u Mostaru, počinjeni su strašni zločini poput masakra u Uborku, deponiji smeća kraj Mostara, no za većinu Mostaraca, izuzev onih koji su izgubili najbliže, ta 1992. je samo predvorje pakla koji nastaje 1993. godine. Jesi li zaista mislio da  1993. može biti gora od 1992.? „Predviđanja mi nikada nisu bila jača strana, kao što, uostalom, nisu bila ni mojoj porodici. Drugim riječima, kao što nisam mogao zamisliti da će do rata uopće doći, tako nisam mogao ni slutiti da će se desiti 9. maj 1993. Nekoliko mjeseci ranije, tamo negdje krajem 1992., ako se ne varam, ili početkom 1993., s radom je, na jedno kratko vrijeme, bila počela i Srednja mašinska škola, i ja sam, kao i većina mojih vršnjaka koji su ostali u gradu u to vrijeme, nastavio svoje prekinuto školovanje. Sve je, barem meni, izgledalo kao nekakav novi početak. A onda se desio 9. maj, nakon čega ništa nije bilo isto. Tog jutra probudio sam se u praznom stanu sestre mog očuha, koji sam povremeno koristio, a koji se nalazio dva sprata iznad stana u kojem smo stanovali, u Splitskoj 50. Kada su tog jutra vojni policajci HVO-a pozvonili na vrata, iza njih, u pokućnoj haljini, na rubu plača i u osmom mjesecu trudnoće, stajala je moja majka. I sada je čujem: izbezumljeno ponavlja da sam još uvijek dijete, da imam petnaest godina i da sam premlad da bih bio odveden od kuće, dok ja pokušavam da shvatim šta se uopće događa. Usprkos njenim molbama, bilo mi je naređeno da se spustim u prizemlje, gdje sam sreo očuha s još nekolicinom muškaraca, muslimana, koji su čekali pored parkirane marice. I onda opet moj očuh koji prepoznaje jednog policajca, prilazi mu i moli ga da me puste, što se, na kraju, nakon kraćeg ubjeđivanja, i dogodilo. Kažem opet, jer sam jednu sličnu scenu, koja će se odigrati tačno dvadeset dana poslije, opisao u romanu ‘Boja zemlje’.

Negdje oko podneva, kući se vratio i moj očuh, nakon što ga je jedan njegov prijatelj, vojni policajac, prepoznao i pustio sa stadiona Pod Bijelim Brijegom, gdje se, tog dana, 9. maja, nalazio sabirni centar za privedene vojnosposbne muškarce, muslimane. Danima poslije, vojni policajci upadali su u naš stan pod izlikom da traže oružje. Prevrtali su sve po kući, pljačkali ono malo dragocjenosti koje smo imali i prijetili nam smrću, a onda smo odlučili da pokušamo preći u istočni dio grada. Tih posljednjih dana mjeseca maja, Crveni krst je, uz pratnju UNPROFOR-a, organizirao neku vrstu razmjene civilnog stanovništva među zaraćenim stranama i moja majka, polubrat i ja smo se, uz nevjerovatnu sreću, uspjeli domoći mjesta u autobusu, odnosno ambulantnim kolima Crvenog krsta, te tako preći na lijevu obalu Neretve. Moj očuh je, nažalost, ostao u stanu na Aveniji, a nešto više od mjesec dana poslije, uhapšen je i odveden u logor Heliodrom gdje je proveo narednih osam mjeseci. Torture koje je tamo doživio, po svemu sudeći, koštale su ga života.“

elvedinn2

Elvedin je prije dvije godine objavio autobiografski roman „Boja zemlje“. Kritičari širom onoga što danas zovemo „regijom“ bili su oduševljeni. Roman je objavila beogradska „Laguna“ i postao je pravi književni hit, ali najznačajnije jeste to da je postao roman jedne generacije, onoj kojoj nisu dopustili da odraste.

Jedna od najvećih scena u knjizi je trenutak kada Elvedinov očuh, Mito, spašava Elvedina tako da umjesto njega odlazi u konc-logor Heliodrom. Tražim prave riječi da ga pitam o tom događaju dok prolazimo Avenijom, pored bivše Elvedinove zgrade. Pitam ga da li može govoriti o sceni u kojoj ga očuh nekako uspijeva ugurati u posljednji autobus za prelazak u istočni dio grada i tako ga, ispostavit će se, spasiti odlaska u logor? Stojimo nekoliko minuta, Elvedin gleda u  svoju zgradu i onda kaže: „To je jedna od najvećih scena, ne samo romana ‘Boja zemlje’, nego i mog života. Nemoguće je razumjeti odnos između mene i očuha bez onog što se dogodilo tog 29. maja, pred Đačkim domom, niti je uopće moguće sagledati moj kasniji život, pa i život naše porodice, bez uticaja koji je na njega imala Mitina gesta.

Kada ti jedan postupak odredi život, to ti, prije svega, promijeni doživljaj vremena: iako tijelo pamti da je od tada prošlo dvadeset pet godina, moj um zna da je to bilo jučer. Zato mi je teško da o tome govorim, a da se ne zapitam je li, možda, postojao scenario po kojem smo oba, i Mito i ja, mogli tog dana završiti u autobusu za istočni Mostar. Ili: šta bi bilo da je on ušao u autobus, a ja ostao u stanu? Da li bi moji izgledi za izbjegavanje logora ili, ako već ne to, onda za lakše podnošenje logorskih muka, bili veći od njegovih, obzirom na moje godine? Postoji, zbog toga, jedna doza krivice koju nikada nisam prestao da osjećam. Mislim da se tog osjećanja nikada neću moći riješiti.“

Pričali su mi ljudi iz opkoljenog Sarajeva da su mislili da ne može biti gore od toga i onda su došli u tzv. istočni Mostar i shvatili da može i da, ako postoji pakao na nebu, on je identičan Istočnom Mostaru na zemlji. Elvedin dolazi upravo u taj pakao. „Priča o onom što se događalo u istočnom Mostaru od maja 1993. do aprila 1994., jedna je od najmračnijih priča ne samo u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina, nego i u čitavom evropskom 20. vijeku. Međutim, iz perspektive nekoga ko je došao iz zapadnog dijela grada, gdje je preživio sve ono što je preživio, istočni Mostar sam, i u najtežim danima opsade, doživljavao kao mjesto u kojem sam, uz sva ograničenja i opasnosti, imao kakvu-takvu slobodu. Ta sloboda često je, u fizičkom smislu, bila fiktivna i bila je utemeljena na odsustvu straha od toga da bi neko svakoga časa mogu bahnuti na vrata našeg doma i poubijati nas. Kako objasniti užase koji su se desili u istočnom Mostaru? To je, naprosto, nemoguće. Kako u svom odličnom romanu „Uska staza ka dalekom sjeveru“ kaže Richard Flanagan: „Užas može biti predstavljen u knjizi, može mu biti dat oblik i značenje. Ali u životu užas nema ni oblik ni značenje. Jednostavno postoji. I dok je tu, kao da ne postoji ništa drugo u svemiru.“

Ubrzo postaje punoljetan i u rat ulazi kao vojnik. „Pripadnik Armije R BiH postao sam sa 17 godina i sedam mjeseci. Dakle, prije nastupa punoljetstva. Nije se to, naravno, dogodilo mojom voljom, nego zahvaljujući tadašnjim pravilima vojne službe. Tako je ispalo da sam vojnu iskaznicu dobio prije nego li ličnu kartu. Rat je životinja koja se hrani mladim ljudskim mesom, rekao je jednom Krleža i bio je u pravu. Nikada se za tih godinu i pol dana, koliko sam proveo kao vojnik, nisam uspio zanijeti slijepim domoljubljem, nekakvim velikim i vatrenim etnonacionalnim idejama, koje je u nedozrele vunene mozgove generacije kojoj pripadam intenzivno nastojao usaditi pseudopatriotski vojno-politički kadar, onaj isti koji je, mirne savjesti i sitog stomaka, sa svojim porodicama rat odgledao sa sigurne udaljenosti. Jedini cilj koji sam imao u ratu bio je – preživjeti.“

Prije desetak godina radio sam intervju s Elvedinom Nezirovićem u kojem mi je rekao nešto čega se sjećam na dnevnoj bazi „Nismo preživjeli rat“. Kako je bilo živjeti u miru? „Kada je rat završen, imao sam devetnaest godina i pomislio sam: to je to, preživio si, idemo dalje. Međutim, vrlo brzo sam shvatio da što sam se vremenski više udaljavao od rata, to je rat sve više postajao centar moga života, središte moje gravitacije, osnova svakog mog odnosa ne samo prema prošlosti nego i prema sadašnjosti.

U tim godinama, dakle krajem devedesetih i početkom dvije hiljaditih, nisam uopće mario za politička dešavanja u zemlji. Čitavo to vrijeme, zapravo, uzalud sam jurcao za godinama koje sam u ratu izgubio, a čini mi se da ta jurnjava, na neki način, nije prestala ni danas. Bio sam mlad i bilo mi je dovoljno to što mi je domovina – koja je bila vlasnik mog vojničkog života – vratila natrag taj isti život ili barem ono što je od njega ostalo. No, zaista je bilo skandalozno da ljudi koji su u ratu bili dio vojne i civilne vlasti jedne takve tvorevine kakva je bila Hrvatska republika Herceg-Bosna, a koji su pred Međunarodnim tribunalom pravde u Hagu kasnije osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat, poput Jadranka Prlića, recimo, ali i nekih drugih, postanu visokorangirani državni funkcioneri. To je dovoljno govorilo o nesposobnosti države da se nosi s kompromitirajućim, fašističkim politikama koje su je zamalo uništile, a donekle i o odnosu tadašnjeg političkog Sarajeva prema zločinima koje su ti ljudi počinili u Hercegovini. Na neki način, to je stvaralo savršen alibi bošnjačkim političarima – onima, da se razumijemo, koji su sebe smatrali i još smatraju autentičnim reprezentima bošnjačke etničke politike – da ignoriraju zločine koje je u ratu počinila bosanskohercegovačka Armija, poput onog na Kazanima, u Trusini, ili u Grabovici, gdje su 33 hrvatska civila pogubljena na najbrutalniji mogući način.

elvedin3a

Nakon rata najvažnije pitanje svakog ko je fizički preživio pakao Mostara bilo je „kako pobijediti mržnju“, kako napraviti distnkiciju između zločinaca i koletktiva u čije ime, navodno, su nas držali bez hrane, vode i ubijali nas kao životinje u nedozvoljenom lovu. Elvedinov stav je jasan: „Trebalo bi vidjeti šta o toj temi misle mnogo pametniji ljudi od mene. Jaspers, recimo, ili Jankélévitch, Derrida, Ricoeur… Ili, da ostanemo kod nas – Ivan Šarčević. Razlika između cjelokupnog kolektiva i ideologa zločinačkih projekata jeste u tome što je kolektiv uvijek objekt ideološke manipulacije. Svaka ideologija pokušava nametnuti svoju percepciju svijeta kao etnički ili nacionalni imperativ, s težnjom da, na ovaj ili onaj način, ukloni, ili bar neutralizira, sve alternative koje se pojavljuju u javnom prostoru, bilo da one dolaze od političkih oponenata, bilo od nezavisnih intelektualaca. U očima ideologa, kolektiv je, dakle, samo instrument, sredstvo za ostvarenje i razvoj moći pojedinca ili uske grupe ljudi. Međutim, onoga časa kada se posljedice ideološkog djelovanja počnu mjeriti ljudskim životima, niko ne biva lišen odgovornosti. O tome, zapravo, najpreciznije govori Karl Jaspers kada kaže da svaki pojedinac snosi moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje.

Uz sve to, naš najveći problem ili problem naših razdijeljenih društava jeste u tome što niko ne osjeća potrebu za onim što Nijemci nazivaju Vergangenheitsbewältigung, odnosno suočavanje s prošlošću. Niko ne osjeća potrebu da prihvati odgovornost za zločine koji su počinjeni u ratu, a to je prva stvar koju je potrebno uraditi ne zbog toga da bismo jedni drugima oprostili ono što imamo oprostiti, nego kako bismo dostigli individualnu i društvenu katarzu, unutarnje pročišćenje. To je osnova za naš vlastiti moralni zaokret (ponovo Jaspers), jer naša su društva, u svakom smislu, duboko zaglibila u nemoralu. U pravu ste, za takve stvari i inicijative potrebna je snaga, ali više od toga, potrebno je imati savjest. I inividualnu i koletkivnu.“

Kada je 2013. objavljen video na kojem pokojni Predrag Lucić ismijava one koji se nisu suočili sa zločinima u Ahmićima i kada smo krenuli dobivati užasne poruke mržnje onih koji su mislili da ismijavamo Ahmiće, Elvedin je, tada, podržao Predraga Lucića. Pitam ga ko daje pravo nekome da mrzi u ime onih kojima je patnja nanesena, a koji ne mrze. Kako razbiti taj nacionalistički narativ? „Najveći uspjeh ovdašnjih, nacionalističkih političkih elita vidim u tome što su tokom ove 23 poslijeratne godine uspjeli proizvesti i sistemski ozakoniti vlastite etničke historije ili etničke memorije, koje im služe kao zamjena za historiju. Termin „sistemski ozakoniti“ odnosni se na postojeću obrazovnu politiku: u bh. školama se ne uči historija, nego etnička memorija, a ona je korjen svih naših sadašnjih i budućih nesporazuma. Problem s etničkim memorijama jeste taj što one pamte sasvim različite događaje; one se oblikuju ideološkim narativima, a svrha njihovog postojanja jeste politička manipulacija etnicitetom, odnosno etnocentrizam i nacionalizam. Drugim riječima, obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini osmišljen je tako da proizvodi buduće nacionaliste, odnosno da postojećim političkim elitama stvara buduću glasačku bazu, što je, zapravo, garant opstojnosti ovakve, politički nakaradne i intelektualno zatupljene zemlje. U tome je naša najveća tragedija. Šta može biti važnije od pružanja otpora takvom poretku stvari?“

Elvedin Nezirović nije samo oprostio, nije se samo suočio sa traumom iz devedesetih već je postao doslovno ambasador mira. Njegova misija kao pisca, kao direktora jedne od najuspješnih kulturnih institicija u regionu, Muzičkog centra Pavarotti, je izgradnja dugoročnog mira u Mostaru i cijeloj BiH i ukidanje svih vrsta podjela. „Jedno od najvećih filozofskih pitanja druge polovice dvadesetog vijeka bilo je pitanje oprosta. Naprimjer, može li se oprostiti onome ko nije svjestan svoje krivice ili odbija da je prihvati? Derrida, recimo, smisao oprosta vidi upravo u tome: u davanju oprosta zločincu koji ne traži da mu bude oprošteno. Po njegovoj hiperboličnoj etici, koja oprost vidi isključivo kao oprost nemogućeg, oprost ima smisao samo onda kada nije zaslužen ili tražen. Na suprotnoj strani ovakvog stajališta, imate, recimo, Jankélévitcha koji kaže da smisao svakog oprosta leži u poimanju krivice: ako ne postoji osjećanje krivice, onda ne postoji ni potreba za oprostom.

Sumnjam da bi iko ko ima savjest i ko u svom iskustvu života ima i iskustvo proživljenog rata, želio da se užasi rata ponove bilo gdje i bilo kome. To bi, samo po sebi, svima nama trebalo biti dovoljno da budemo brana destruktivnim politikama i da budućnost promišljamo isključivo kroz međusobno zbližavanje, a ne udaljavanje. Sve drugo vodi u ludilo.“

——————————————————

Elvedin Nezirović rođenu Mostaru 1976. Zbog prerane očeve smrti, prvih sedam godina života proveo kod majčinih roditelja, u selu Crnići, nedaleko od Stoca. Školovao se u rodnom gradu, gdje je završio Pedagošku akademiju, odsjek za bosanski jezik i književnost, te Fakultet humanističkih nauka na odsjeku za engleski jezik i književnost.

Do sada je objavio: „Bezdan, poezija (Društvo pisaca BiH, podružnica HNK, Mostar, 2002.); Zvijer iz hotelske sobe, poezija (Liber, Beograd, 2009.); Toliko o tome, priče (Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.); Boja zemlje, roman (Laguna, Begorad, 2016.); Propovijedanje bluesa, poezija (Vrijeme, Zenica, 2017.); Deblokada grada (Centar za kritičko mišjenje, Mostar 2018)

Direktor je Muzičkog  centra Pavarotti u Mostaru.

(Vijesti.ba / Tačno.net)

Podijeli ovaj članak

Komentari - Ukupno 24

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
Prikaži još